SLAVKO KULIĆ
International Order of Merits Cambridge

 

Interview

LAŽNA ZORA GLOBALIZACIJE

 

 

 

Predgovor "raz-govoru"

 

Raz-govor o bitnom jest dijalog živog sa živim. Ovaj raz-govor tražio je vrstan novinar "Dela" Ljubljana, Nikica Mihaljević. Da on nije pitao što je pitao ovoga raz-govora o bitnom nikad ne bi bilo. Raz-govor je nastavak dijaloga iz 1978. godine, povodom kojega je jedan od urednika "Dela", Boris Jež, u 1990. godini u "Delu" - sobotna priloga, komentirao ono o čemu se razgovaralo 70-tih godina s istim sugovornikom (Slavkom Kulićem) kao Prometeju otpora besmislu, bez namjera da uspije zaustaviti nasilje, na tlu bivše Jugoslavije, na Balkanu (predviđanje raspada Jugoslavije u krvi). "Delo" Ljubljana, od 19. maja 1990. godine str. 17. "Sobotna priloga" - slovenska "realpolitika", autor Boris Jež, piše: "Nekaj pa se zdi gotovo" interesne meje pri Slavonskem Brodu, o kateri je govoril Kulić, ne bo več. Pravzaprav smo čisto prepričani o tem?

Dijalog o nacizmu i globalizaciji - suvremenim oblicima nasilja u svijetu (vojnim i nevojnim sredstvima) imao sam s gospodinom Eduardom Čalićem, Salzburg, Austrija (o nacizmu) generalnim tajnikom Svjetskoga Komiteta za istraživanje uzroka i posljedica II Svjetskog rata i gospođom Nelly A. Chadirat, generalnom tajnicom Međunarodne unije antifašističkih boraca i progonstva, Paris, Francuska (o globalizaciji). Osvješćivanje ljudske vrste, preduvjet je zaustavljanja nasilja koje se nudi svijetu kao oblik razvoja. Dijalog o Dijalogu iz 1998. godine objavljen je u časopisu Matice Hrvatske, "Hrvatska revija", XLIX /svezak/ 4. prosinac 1999. godine, u lipnju 2000. godine, 3 godine poslije razgovora.

 

Separat iz "Hrvatske revije" pod naslovom "Osvijetlite nevidljivu ruku", str. 893, tiskan je u srpnju 2000. na zahtjev čitalaca "Hrvatske revije" u Hrvatskoj i inozemstvu.

 

Vrijeme je (kao stanje ljudske svijesti) potvrda onoga što se dogodilo i događa u stvarnosti nekog društva i svijeta. Sugovornici su i ovoga dijaloga izloženi vremenu kao svjedoku i provjeri izrečenog o ozbiljnim upozorenjima problema nasilja atrakcijskih sila (vojnim i nevojnim sredstvima) u ime demokracije kao lažne zore budućnosti. Nasilje razara život na planetu Zemlja. Nasilje ne proizvodi razvoj i demokraciju. Takva demokracija pretvara čovječanstvo u kolektivnog idiota, mediokritete. Takvo poimanje demokracije zadržava ljudsku vrstu, čovječanstvo u pretpovijesti ljudskoće zadržavajući kulture i civilizacijske oblike kao sredstva zarobljenosti Homo Sapiens Sapiensa u životinjskom svijetu, u oklopu svijesti, poslušnosti i mediokritetstvu. Mediokritetstvo zadobiva prostor važećeg, poželjnog (srednja pamet koja je određena fiziologijom) u zadovoljavanju potreba. Ono je nekada bilo predmet prezira, a danas svijet i društvo pretvara u kolektivnog idiota. Danas nam Dostojevski nije potreban da o tome piše. Mediokritetstvo - podložnost sili i nasilju postaje vrlina, a osrednjost kroz toleranciju nasilja, poželjna kao stanje ljudske svijesti. Osrednjost postaje kriterij ponašanja većine jer osigurava političku stabilnost režima suvremenih oblika civilizacije (društva i država, paktova itd.). Mediokritetstvo i osrednjost osigurava egzistenciju iako na sve nižoj razini postojanja u tihom propadanju, u besmislu života u kojem je svatko svakom raspoloživ zbog neke korisnosti do konačne potrošenosti (kapital-odnos).

 

Osrednjost je postala kultura koja oslobađa svaku potencijalnost razvoja uma za boljim, drukčijim, slobodnijim, stvaralačkim ponašanjem. Mapa uma je pod represijom. Osrednjost i mediokritetstvo su postali, osim kulture ponašanja, i ljudsko pravo kao oblik obrane od bilo kakve promjene, osim one koja se uvjetuje s naslova moćnih, prava moćnijih prema bespomoćnima u interesu stabilnosti režima i propadanju života. Ta osrednjost i mediokritetstvo, iz svoje socijalne psihologije preko marketinga političke psihologije, bira sebi vođu, za sebe, spram sebe, kao umjetnost mogućeg pomoću politike kao eksponenta stvarnosti. Stvarnost u kojem nasilje uređuje odnose za život ne traži Prometeje otpora besmislu. Oni će ionako biti poraženi silom uz podršku mediokriteta koji ga okružuju. Oni su uvijek bili voljni izvršioci nasilja za ubogu, nagradu ili bez nje, prema onima koji hoće drukčije, koji pružaju otpor besmislu, nasilju.

 

Usprkos tome, i u ovoj stvarnosti pišti glas Prometeja s naslova ozbiljnog dijaloga o nasilju koje razara život na Zemlji po zakonima sile. Institucije sile i nasilja traže nova članstva koja postaju instrumenti nasilja po pravu jačeg i moćnijeg (globalizacija) u traženju svega što je utrživo bez prava suprotstavljanja jačem i moćnijem, bez prava na opstojanje u različitosti. Istost s naslova, prava jačeg i moćnijeg potire sve što pruža otpor; tradicionalno, nacionalno i socijalno pretvarajući sve u istost uvjetovanu nasiljem (vojnim i civilnim). Moramo osvijestiti sebe, jer svijet može opstati u različitosti, a ne u istosti (totalitarizmu).

 

Usprkos snazi atrakcijskih sila, repuzijske sile iznjedruju po kojega Ahmeda Nuridina-Meše Selimovića, koji upozorava da se očovječavanje ne može spriječiti, ubiti, da se suvremeni neoliberalizam, ne obznani kao neodarvinizam, u ime opstojanja po zakonima i pravima jačeg, kao pravilima životne igre. Igre u kojoj umni Nuridini bivaju izopćeni, osuđeni, neprihvaćeni i nerazumljeni od osrednjosti i mediokritetstva, koje uživa u redu po pravilima nasilja.

 

Dostojanstven život i smrt kao da i nisu poželjni. Poraz i smrt su zakonitost svima koji pružaju otpor nasilju kao prihvaćenoj zbilji života. Čovjek nasilja jest nešto jer on ne vrijedi ako je izvan toga u nekoj slobodi, s nekim otporom tom besmislu - nasilju. Umnost i senzibilnost nisu vrijednosti u nasilju, već poslušnost. Slom lijevog totalitarizma ne daje prostor desnom totalitarizmu - neimperijalizmu. Oslobađanje Homo Sapiens Sapiensa od pretpovijesti ljudskoće je neminovnost, a ne nužnost života u njoj. XXI stoljeće je zadano kumulativom nasilja XX stoljeća, stolječem nasilja s naslova zlouporabe znanja.

 

Urbani cinizam sile nije nužan jer on ubija ljudskoću. Ljudskoća se mora javno braniti jer je ona dovedena u pitanje od sile i nasilja manjine spram većine ljudske vrste - čovječanstva. Čovječnost se ne smije napustiti kao ljudska orijentacija, usprkos količini nasilja nad životom. Otkrivanje se ljudskoga genoma ne smije zloupotrijebiti jer bi to bila tragična podjela - genetski obespravljenih na ljudsko postojanje. Moramo znati htjeti spriječiti nove oblike rasizma, fašizma i nacizma s naslova toga ljudskoga otkrića. To ne smije biti zlouporabljeno protiv čovječnosti za osiromašivanje i izopćavanje genetski manje bogatih. Institucije nasilja educiraju svoje voljne izvršioce širom svijeta, podanike i buduće gubernatore. Takvih ima svugdje po svijetu jer im podaništvo i gubernatorstvo osigurava egzistenciju kroz edukaciju za koncepciju nasilja, za institucije i legalnost provođenja nasilja širom svijeta.

 

                                                                                                                           Slavko Kulić

International Order of Merits

 

 

OSVIJETLITE NEVIDLJIVU RUKU

 

Razgovor s pof. dr. Slavkom Kulićem

znanstvenim savjetnikom u Ekonomskom

institutu u Zagrebu

 

Nedavno objavljena knjiga Eduarda Čalića (1910) i Slavka Kulića (1941) Dijalog o nacizmu i globalizaciji (izdavač Adamić, Rijeka, 1998) uz naslov posjeduje još dvije naznake. Prostorna naznaka govori o "nasilju u svijetu", s posebnim motrištem s "Balkana" (navodnici su izvorni). Druga, pak, naznaka, koja bi mogla biti i (sve)vremenska, sugerira "objašnjenje istine o zločinima protiv čovječanstva". Zapravo, riječ je o moralnoj i etičkoj zadaći današnjih intelektualaca, bez obzira u kojoj europskoj ili, uopće, svjetskoj, sredini djelovali: "Moralne i materijalne snage svijeta i Europe" - naglašava Danko Plevnik u predgovoru - "moraju se udruživati protiv nasilja i razaranja života na zemlji obuzdavanjem antropocentrizma s afirmacijom biocentričnog sustava vrijednosti, biofilozofije, bioteorije i biosustava života u prehrambenom lancu. Istinoljubivost kao vrijednost mora pobijediti nasilje, ako joj dademo šansu, jer je ona jedini temelj i vrijednost moguće budućnosti ljudske vrste i živoga svijeta."

 

Istovrsnim motivom, težnjom k istini, rukovodio se urednik ljubljanskog Dela Boris Jež, kada je na samom početku najnovije erupcije pakla na jugoistoku Europe napisao: "Gdje su ona vremena (sedamdesetih godina - op. N. M.) kada je direktor instituta za geostrateška istraživanja, dr. Slavko Kulić, objašnjavao da je Jugoslavija suštinski razdijeljena na dvije interesne sfere, a granica među njima nalazi se kod Slavonskog Broda, čak su i multinacionalne kompanije poštivale takvu podijeljenost" (Delo, 19. 5. 1990). Nasilje koje je uskoro provalilo izbrisalo je svako normalno ljudsko razmišljanje, pretvarajući jugoistok Europe u kaotičnu zbrku najnižih strasti, ali i zabluda velikog i moćnog svijeta. Najednom, aktivirane su sve strahote i svi užasi za koje smo mislili da su tek elementi sjećanja na neka prošla i mučna vremena. Ipak, bile su to iluzije komotna i ne osobito duboka mišljenja, uspavana mnogim lažnim vrijednostima. Buđenje i suočenje s košmarnom stvarnošću još traje. Napokon, više se ne može izbjegavati da se stvarno i vidi zbilja u koju se gleda. Zato nam je dragocjeno i ovo Čalić-Kulićevo "objašnjenje istine", ali i poticajno da i dalje tragamo.

 

Vjerujem, gospodine Kuliću, da će i upućeniji čitatelji zastati pred naslovom vaše najnovije knjige i zapitati se što je to što povezuje nacizam i globalizaciju. U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije ljudi još jednostrano, površno i neznalački rasuđuju o tim pojmovima. Pokušajmo, ukratko, definirati pojmove (neonacizma) i globalizma u svjetlu spoznaja do kojih ste došli vi, g. Eduard Čalić i ostali vaši sugovornici.

 

Istina je to što tvrdite. Knjiga Dijalog o nacizmu i globalizaciji napisana je na neuobičajen način, kao dijalog sa sugovornicima sa svjetske scene. Inače, dijalog se ne piše. To je razgovor o bitnom. Piše se onda kada nema sugovornika o onom o čemu je nužan razgovor. Završen je Treći svjetski rat između Zapada i Istoka (1947-1990), okončan je bipolarizam u svijetu u kojem se rat iskazuje kao civilizacija ili je civilizacija rat. S pobjedom Zapada (SAD) došlo je do duboka urušavanja društava Istočne Europe. Istok je mnogo izgubio, a Zapad, zasad, nije još ništa dobio. SSSR je izgubio utrku, a SAD, odnosno države G-7, dobile su rat dugoročnim iscrpljivanjem SSSR-a i istočnoeuropskog bloka. SSSR je doživio poraz. Predajom Demokratske Republike Njemačke Zapadu poraz je i priznao, zahvaljujući Gorbačovu. To Zapad nije nikada u potrebnoj mjeri respektirao. Istodobno, s raspadom Varšavskog saveza i SEV -a, došlo je do razlaza kao izlaza i u SFRJ. Zapad se prerano radovao što su njegova nastojanja uspjela. Srušen je Berlinski zid s Istoka prema Zapadu, tek kad je Zapad sagradio nevidljivi Berlinski zid prema Istoku (ISSO-9000). Europa se rasteretila Varšavskog saveza. To je za Europu dobro. Još bolje bi bilo da se Europa rastereti i NATO-pakta.

 

Istočnoeuropska su društva razmrvljena i razorena dublje nego što se uopće misli. Ta društva nisu ni svjesna dubine razlaza i posljedica na uspostavljanje bilo kakva načina proizvodnje života. Ta su društva pala duboko u bezdan iz kojeg će teško, mukotrpno i veoma dugo izlaziti. Znači,  najgore se još nije dogodilo tim društvima. Kapitalizam se nije dogodio automatski. Preko nevidljivog Berlinskog zida nije se moglo i teško će ga biti preskočiti. To iskustvo ova društva doživljavaju svaki dan sve teže. Ekspanzija kapitalizma sa Zapada prema Istoku obznanjena je s procesom globalizacije, s jednosmjernim kapitalskim procesom od centra prema periferiji, prema diktatu jačeg. Prilagođavanje tom procesu nije osviješteno među pripadnicima društva dogmatskog socijalizma istočne Europe, ali ni u žitelja novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije.

 

Ako je nacizam pokušao u Drugom svjetskom ratu osvojiti svijet oružjem (manumilitarizmom -vojnom rukom), a u tome nije uspio, to ne znači da svijet nije osvojiv na drugi način i drugim sredstvima. Kad su Hitlera pitali tko će biti drugi koji će osvojiti svijet, ako to njemu ne uspije oružjem, on je glatko odgovorio da će to umjesto njega učiniti Amerikanci. Vrijeme mu svakim danom potvrđuje tu sotonsku misao. Hitlerova koncepcija osvajanja svijeta oružjem nije uspjela jer mu se svijet suprotstavio na tezi antifašizma.

 

Američka koncepcija osvajanja svijeta nametnutim procesom globalizacije-amerikanizacije, s privatizacijom svijeta, zasad nema protivnika ni u vjerskom, ni u nacionalnom. Svi pokreti za humanizacijusvijeta utihnuli su, povukli se pred globalizacijom moćnih država, s koordiniranom akcijom manumilitarizma i manumonetarizma. Osvajanje svijeta monetarno-financijskim oblicima, metodama i sredstvima odvija se vrlo uspješno, bez otpora, barem zasad. Tamo gdje ga ima centri moći uskraćuju financijsku i vojnu pomoć vladama osvojenih država dužničkom doktrinom. Znači, razlike između nacizma i globalizma u osvajanju svijeta od strane jedne sile, jedne države i jedinog monopola moći u biti nema, samo se razlikuju u sredstvima pomoću kojih se to čini. Kao što je Hitler imao dovoljan broj voljnih izvršilaca za oružanu koncepciju, tako i globalizacija ima dosta veoma pripremljenih voljnih izvršilaca posvuda u svijetu. Poznato je da je najnoviji oblik osvajanja svijeta - osvajanje tuđih vlada koje vlast osiguravaju pomoću vojne i financijske moći moćnih kroz interpersonalni savez. Ne vidim problema u američkoj ideologiji osvajanja svijeta, nego u onima koji žele od američke moći živjeti. Zna se da je to američka ideologija.

 

Uvod u knjigu intonirali  ste osnovnom potrebom: osvješćivanjem buđenjem svijesti u ljudi pred opasnostima i nacizma i glokalizma. Zadržimo se dulje kod problema svijesti s nekoliko potpitanja. Može li se svijest "buditi" mimo odlučna utjecaja na uvjete koji je formiraju? Svijestima golema broja ljudi, pa tako i u nas, dominiraju "vrijednosti" i "istine" plasirane putem (poglavito elektronskih) medija; kako se oduprijeti pranju mozgova? Kako "buditi" svijest kada ljudi više nisu kadri prepoznati pravo stanje stvari? Praktičari globalizma ostavljaju barem 80 posto svjetske populacije nepotrebnim viškom u tokovima proizvodnje. Kako ih (za sada) nije moguće uništiti, socijalni mir kupuje se taktikom tittytainmenta (pojam Z. Brzezinskog: kombinacijum omamljujuće zabave i minimalne prehrane (Kroz socijalnu pomoć). Svijest masa pod takvim tretmanom nije viša od one zombija: dakle, čiju svijest, zapravo, treba mjenjati i kako?

 

Narodi tih razorenih društava imaju države i na tome počivaju. Toga narodi velikog broja manjih društava nisu ili ne žele biti svjesni, nadajući se boljem. Mnogi narodi nisu svjesni da se, zapravo, vodi četvrti svjetski rat,  osvajanje svijeta globalizacijom političkih, ekonomskih, pravnih, socijalnih i vojnih odnosa (natoizacija i monetarizacija).

 

Nazire se novi bipolarizam, prepoznatljiv u G-8 i D-8 (islamske zemlje s Turskom na čelu), što se ne smije zanemarivati u svijesti ljudi širom svijeta. To nije opčinjavanje svijeta pukim frazama globalizacije, to je podređivanje svijeta stvarnim procesima ostvarivanja prava jačeg, moćnijeg, brišući nacionalne granice država širom svijeta. Organizacija ujedinjenih nacija poduprla je procese globalizacije i privatizacije svijeta od strane nekoliko moćnih zapadnih država i tristotinjak najbogatijih obitelji u svijetu. U raspravama na međunarodnim znanstvenim skupovima OUN se prepoznaje kao ministarstva vanjskih poslova zemalja G-8 (ili SAD), a WTO kao najmoćnija multinacionalna kompanija G-7 (ili SAD). Toga svijet nije svjestan. Da je tomu tako, svjedoče zahtjevi brojnih država da se uključe u WTO - svjetsku korporaciju moćnih država koje diktiraju neekvivalentne razmjenske odnose u svijetu, uvjete ulaska u WTO, NATO itd. Težnja je mnogih vlada da uđu u te organizacije, da se pridruže tom interpersonalnom savezu, da svoje države uvedu u piramidu moćnih pa makar bili na periferiji globalnoga sustava liberalnog/ neoliberalnog kapitalizma. Ta je piramida moći, taj savez, taj globalni sustav sve osim liberalan, jer je zapravo vladama i državama sve uvjetovano za ulazak u taj sustav kroz strogi protokol. Te države i narodi manjih država ulaze kao inputi u sustav, sve daju na raspolaganje moćnima, a ne zna se što dobivaju za to, osim da s ulaskom u taj globalni, sustav gube suverenitet, nacionalnost, domaću proizvodnju pod pritiskom konkurencije moćnih. Uistinu, cijene gotovo svega su povoljnije, ali samo do uništenja nacionalne proizvodnje. One će naknadno itekako rasti. Znači, globalizam te slabije pretvara samo u potrošače, a uništava ih kao proizvođače. Zašto? Zato što je nametnuta logika u globalnoj svijesti, kroz uvjete za formiranje svijesti i stvarnih odnosa snagom moćnih u prostoru bespomoćnih, dakle logika da je sve jeftinije i kvalitetnije što donosi proces globalizacije, da ne treba čak ni pomišljati, niti nešto novo izmišljati kada je sve već izmišljeno. To je taj nametnuti sustav koji se smatra težim od nametanja kralja svijetu ili pojedinom društvu. To se plasira u svijest svijeta kroz sve informacije i komunikacije koje i proizvode i određuju svijest svijeta. Osvajanje svijeta procesom mutna i duboko sotonizirana procesa globalizacije utemeljeno je na konceptu viška ljudi, na izbacivanju srednje klase iz procesa rada, ponajprije u društvima koja se osvajaju. Istodobno, svim se društvima nude uvjetovani krediti, omamljujuća zabava, Internet i sloboda komuniciranja sa svijetom, nedostižni za mnoge.

 

Brzezinski je u pravu kad govori o majmunizaciji svijeta taktikom tittytainmenta. Nije sporno čiju svijest treba razvijati. Valjda onih koji prihvaćaju manipulaciju (majmunizaciju), zombizaciju. Moćni imaju svijest o podređivanju, ali nemaju moralne odgovornosti prema podređivanju svijeta privtizacijom svijeta, bezobzirnošću ostvarivanja profita. Žrtve zlouporabe te moći moraju se osvijestiti da ne budu žrtve iz neznanja o sebi i svijetu, pa i neobzirnosti prema vlastitoj zbilji i budućnosti.

 

Za razliku od mnoštva "lijevih" i "desnih" znanstvenika vi svoju krucijalnu tezu postavljate vrlo otvoreno, čak - rekao bih - vrlo hrabro: "Ljudska priroda" nije ukroćena ni obuzdana kulturama i civilizacijama kao oblikom poželjna ljudskog utočišta i postojanja. Ljudska priroda proizvodi dramu iz sebe i svoje unutrašnjosti ljudskog bića koje je još na vrlo niskoj razini egocentričnog samoljublja, bića koje je upravljano prisvajačkim principom, a ne stvaralačkim. Više je negoli jasno da je riječ o nužnosti promjene ljudske egocentričke u ljudsku altruističku prirodu, inače će čovjek uništiti vlastitu vrstu. Kako bi se to moglo postići?

 

Centri moći ostvaruju premoć u toj ljudskoj bespomoćnosti, koristeći tu neosviještenu unutrašnjost, strast trošenja, hranjenja pohlepe, podupirući ono što proizlazi iz egzistencijalizma, egocentričnog samoljublja, tobože opstanka radi, bez obzira što će se dogoditi sa životom njihovih potomaka! Ekstremni antropocentrizam moćnih hrani se slabostima antropocentrizma bespomoćnih, jer su pristali na važeća pravila moćnih da budu na raspoloženje u svemu do konačne potrošenosti (jer jednom se živi i umire). Tome kao da nema kraja, ali ni svijesti o tome u glavama i kulturama sve većeg broja bespomoćnih naroda i država (99,9 posto čovjekove povijesti pripada lovcu sakupljaču, a prisvajački princip bliži mu je od svijesti i nužnosti stvaranja da bi se trošilo). Konvencija OUN-a zlouporabi moći, o čemu sam govorio na Prvom žrtvoslovnom kongresu Hrvatske 1998. godine, kao da ne opstoji u vidokrugu tih podređenih i zlorabljenih naroda. To da je homo sapiens na putu da sebe uvede u proces autodigestije (samoprobave) nije nepoznato, barem onima koji se bave problemima dostojanstvena života i smrti pojedinca i naroda.

 

Pohlepa moćnih pojedinaca i država hrani se novcem koji se akumulira na prisvajanju izvora širom svijeta (rušenje nacionalnih granica) neekvivalentnim razmjenskim odnosima, sve nižim nadnicama, sve većom nezaposlenosti, sve većim profitom itd. Novac je postao vjera kod svih religija, jer se bez njega ne može održati bitak. Do novca se može doći na tisuću i jedan način. Radom je najteže!

 

Kad govorimo o potrebi preobražaja ljudske prirode, mi smo još dobrim dijelom na tlu antropocentričkog koncepta prirode, čovjeka i društva. Ali iz vaše Knjige snažno zrači tendencija da se taj koncept napusti i preuzme biocentrični koncept. Međutim, znano mi je koliko je takav zahtjev heretičan u svijetu kojim upravljaju ortodoksni globalisti. Kako vi vidite ishod te sve očitije i sve beskrupuloznije borbe dvaju tabora s dva tako različita koncepta?

 

Daleko smo od toga da kulturom svladamo, obuzdamo svoju narav. Ljudska vrsta zakopava se u antropocentrizam kapitalizacijom, kroz prisvajanje svega bez obzira na posljedice nasilja nad prirodom (po cijenu patologije živoga i života, pa i po cijenu klimatskih promjena). Posljedica je defektnih ljudskih izuma da su zarobili život na Zemlji u mrežu u kojoj se život steže, guši, umire. To se odnosi na ljude, životinje, praživotinje, biljke, gljive i život superbakterija. Ljudska vrsta postaje prepoznatljiva kao opasna za život na Zemlji, o čemu sam otvoreno progovorio u Dijalogu, razgovarajući s raznim sugovornicima. Zalažem se za bioetiku, za biocentrični sustav vrijednosti, za gospodarstvo koje podupire razvoj života na Zemlji, a ne za ono koje razara život na Zemlji. Mislim da sam u tome izričit i vrlo angažiran na tranziciji vrijednosnog sustava iz antropocentrizma prema biocentričnom sustavu vrijednosti i prehrambenom lancu života. Ortodoksni globalisti - konceptualisti osvajanja svijeta bez otpora - imaju svoje voljne izvršioce, podanike širom svijeta. Istina je da su brojniji od biocentričara i bioetičara. Zasad, jači su, zapaženiji, uvažavaniji i važniji od nas bioetičara.

 

Ishod života na Zemlji ovisit će o stanju svijesti u svijetu i u pojedinim društvima, o kvaliteti novoga, jer staro prijeti da sa svojim uspjehom uruši, slomi globalni sustav neoliberalnog kapitalizma, koji ni po čemu ne pokazuje da je liberalan, jer je u konstruktu nasilan. Nasilnost prisvajanja urušit će taj sustav, čak i prije negoli mnoge države u svijetu  (a 1997. bilo ih je 227) postanu njegove članice. Glavnu ulogu u tome, igraju bankari u doziranu hranjenju pohlepe mnogih koji su ta pravila prihvatili kao izlaz za svoj način bivstvovanja. Oko 90 posto ljudi svijeta su dužnici, a samo 10 posto vjerovnici. To treba 10 puta dnevno emitirati u sredstvima priopćavanja da se svijet osvijesti.

 

Čak i Ethan Kapstein, direktor washingtonskoga Council of Foreign Relations (CFR) (to je čuveni Savjet za vanjske odnose; osnovan je 1989. godine i bio je, posebno utjecajan na američku vladu da napusti politiku izolacionizma i aktivno se uključi u svjetska zbivanja. Članovi ovog Savjeta ušli su u sve pore američkog političkog života. To su bili vodeći ljudi velikih kompanija, različitih političkih organizacija /uključujući i one ljevičarske/, vlasnici ili financijeri sredstava javnog priopćavanja (uključujući i gigante poput New York Timesa i NBC-a. Članovi C.F.R. su mnogi predsjednici SAD /Hoover, Eisenhower, Nixon, Roosevelt, Kennedy/, američki ministri i članovi američke administracije zabrinuto Konstatira i pita (svibnja 1996): "Svijet se neumoljivo približava jednom od onih tragičnih trenutaka o kojemu će budući povjesničari propitivati zašto nije bilo ništa pravodobno poduzeto, ili ekonomske i političke elite nisu primijetile do kakvih dubokih prijeloma su dovele ekonomske i tehničke promjene? Ili, što ih je spriječilo da poduzmu potrebne mjere kako bi onemogućili globalnu socijalnu krizu? " Imate li dojam da se taj vrhunski globalist, posredno, nudi za spasitelja svijeta? Kako prepoznati perfidne igre mondijalista?

 

Sustav globalnoga liberalnog kapitalizma ima rješenje za neodlučne, za one koji ne pristaju na pravila igre globalnog igrališta. Jednostavno ih stavlja u izolaciju, pod sankcije. SAD to učinkovito primjenjuje prema neposlušnima. Nije slučajno da u 1998. dvije trećine svijeta drže pod političkim i ekonomskim sankcijama, čija gospodarstva itekako trpe. Najprije se uvjetuje natoizacija, pa tek onda europeizacija. Vojna uniforma, pa tek onda civilni život, putovi su uvjetovanja ulaska u globalni sustav. Nevjerojatno je da tom prtocesu ne pružaju ptpor ljevičarske snage u svijetu, nego nacionalističke, desničarske. Svi koji pružaju otpor na tom nacionalnom planu dobivaju nove nacionalne neprijatelje u podaničkim strukturama kojima upravljaju ti centri moći. Nacionalno mora nestati, pa i sve ono što je temeljeno na nacionalnom. Atrakcijske su sile, zasad, jače od repulzijskih. Internacionalno je postalo snaga, kriterij formiranja svijesti i svijeta, ali se nije razumjelo da to internacionalno ne izražava interese svijeta, nego interese moćnih. Jedina svijetla točka toga mutnoga pojma internacionalizma jest onaj dio internacionalizma vatikanskoga papizma koji je utemeljen ili graniči s filozofijom marksizma, onaj koji je javno iskazao da stoji na strani osiromašenih, obespravljenih, podređenih, onih u agoniji. Uvažavam i takav internacionalizam pod uvjetom da ne bude zlorabljen za refeudalizaciju odnosa, za političko i gospodarsko upletanje crkve u uređivanju socijalnih odnosa. Nadam se da takvo što kršćanski intelektualci neće dopustiti prema ljudima niske razine svijesti, još neosviještenima i neprosvijećenima. To isto vrijedi i kad je ispravan odnos prema hinduizmu, islamu, budizmu, judaizmu itd. Mondijalisti, "internacionalisti", globalisti već su potrošili prvu polovicu 21. stoljeća. Treći milenij u njihovoj svijesti proziva i poziva na još jače nasilje. Ekonomika nasilja sve se više služi novom bojevom glavom, novim biocidnim tehnologijama u ostvarivanju profita: genetikom i genetičkim inžinjeringom. Već na samom početku 21. stoljeća tehnološko - tehnička sonda ekonomike nasilja programirala je duboke promjene u načinu života. Ide se tako daleko da in vitro začet čovjek izlazi iz inkubatora, a ne iz maternice žene. 0 kakvoj onda svijesti uopće možemo govoriti da bi se spriječila globalna socijalna kriza, kad tu globalnu krizu kreiraju scijentistički instituti za proizvodnju promjena u svijetu i u pojedinom društvu?! Globalna kriza nije slučajna! Ona je proizvod dobro plaćena rada scijentista-najamnika koji svoje znanje stavljaju u funkciju eksperimentiranja sa životom rušeći prirodnu genetičku komunikaciju na Zemlji. Nije toliko problem u naručiteljima tih projekata, nego u moralnoj praznini scijentista. Oni nisu, kako se inače predstavljaju, spasitelji svijeta, nego dobrovoljni izvršioci nasilja. Nije slučajno da devet desetina svih znanstvenika svijeta radi ponajprije za centre moći, posebno za vojni kompleks. Riječ je o sve jačoj toleranciji nasilja u svijesti suvremenoga svijeta kroz uvjetovano širenje tzv. demokracije, koja to nije i ne može biti, jer se svijetu nameće globalizacijom kao tuđe pravo, čime se gubi pravo na vlastitu kulturu, jer ga tuđe pravo i kultura dezavuiraju kao subjekt kulture (globalizacija kao akulturacija).

 

Još je zanimljiviji slučaj konverzije Stephana Roacha, nekad vodećeg ekonomista pri Morgan Stanleyu, jednoj od najvećih njujorških investicijskih banaka. Dugogodišnji dosljedni zagovornik preseljavanja industrijskih poduzeća i pojednostavnjivanja proizvodnje, pismom se obratio javnosti ( sredinom 1996 ) u kojem je označio američku ekonomsku politiku sličnom postupcima primitivnih poljodjelaca koji požarima raskrčuju zemlju da bi dobili jednu žetvu, uništavajući tako ono od čega su živjeli. Podjednako je razoran i odnos prema radnoj snazi: Radnu snagu nije moguće cijediti u nedogled - kaže Roach. Neprestano otpuštanje radnika i snižavanje nadnica je, na koncu konaca, koncept za uništenje naše industrije. Te su konstatacije točne, ali su samo dio istine, zar ne? Uostalom, tko može zaustaviti tu praksu u svjetskim razmjerima?

 

Nisu sporni bankari, vidljivi i nevidljivi. Nisu oni inženjeri promjena, ni konceptualisti nasilja. Oni su voljni izvršioci diseminacije financijske moći prema programima koje ne odobravaju oni, nego centri političke moći. Nema nigdje neovisne monetarne vlasti, ni samostalnih nacionalnih banaka. Posvuda su monetarno-financijske institucije manipulirane od strane izvršne vlasti, jer je to poluga za ostvarivanje ciljeva integriranoga političkog determinizma pomoću manumonetarizma i manumilitarizma. Te dvije poluge globalizacije sabijaju svijet u smjeru donje granice izdržljivosti, u agoniju do raspuknuća, do kaosa, što će nasilje biti jače, to će biti brže urušavanje globalnog sustava. Financijaši i policajci samo su voljni izvršioci političkih determinista, ljudi kojima je politička vlast oblik vlasništva pomoću kojega se ostvaruju svi drugi tipovi moći, prisvajanja i bogaćenja na račun siromašnih. Novac s aktivnim kamatama postaje sve jače sredstvo razaranja odnosa u svijetu. Trgovanje novcem odvojilo se od stvarnih odnosa; od roba i usluga. Globalisti ne žele dijeliti profit s radnicima. Zato i preferiraju tehničko-tehnološke promjene u stvaranju robova robota kako ne bi dijelili profit s radnicima. Neće se industrija uništiti otpuštanjem velikog broja radnika, jer se zaposlenost sve više očituje kroz pristanak i na najbjedniju nadnicu samo da se ostane zaposlen (trend je izrazitiji u SAD, a manje izražen u Europi). Za postindustrijsko privređivanje koristit će se robovi roboti i radit će čovjek iz inkubatora. Na tome se temelji suvremena Ksenofontova strategija stara 2300 godina! I Ksenofont je ustrojio vlast u državi na domaćim robovima i stranom kapitalu. Ta je strategija na djelu, posebno u novonastalim državama urušenog sustava dogmatskog socijalizma nakon njegova raspada 1990. I nitko da se protivi! Svatko se svakom obznanjuje raspoloživ do konačne potrošenosti u zamjenu za socijalnu sigurnost, nudi se polica životnog osiguranja koju kapitaliziraju osiguravajuća društva i banke centara moći. Strane banke, dakako!

 

U knjizi kažete: "što je budućnost kapitalizma i svijeta" u kapitalizmu koji zakonito proizvodi sukob, a ne može biti zajednica kapitalizma? On u svojoj ideji ne okuplja ljude u zajednicu. To je mehanizam za ostvarivanje Kapitala, a ne mehanizam udruživanja ljudi svijeta. Ta Marx je to znao i jasno opisao prije više od sto godina! "Sam razvoj moderne industrije" - piše Marx 1865. godine u spisu "Nadnica, cijena i profit" - sve više odlučuje u korist kapitalista, a na štetu radnika, i da je, prema tome, opća tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi, nego da snizi prosječnu razinu nadnica, odnosno da sruši vrijednost rada više ili manje do njezine minimalne granice. Globalistička metamorfoza - ironično nazvana "natrag u budućnost" - nije ništa drugo doli staro iskorištavanje u novom ruhu. Nazire li se neki izlaz i, uopće, ima li izlaza?

 

Da, u istoj knjizi upozorio sam da zadaća kapitalizma nije da stvara i brine se o zajednici naroda u Europi, nego da mu je zadaća ostvarivanje profita. Mi to do danas nismo razumjeli. Razumjeti ne možemo bez znanja kao pune strukturirane svijesti. Narodima Istočne Europe, pa i narodima ovoga prostora, socijalizam je bio nemoguć na dogmatski način. Kapitalizam im nije neizbježan na ovaj način prakticiranja kapital-odnosa. Ni mi o tome ništa ne učimo u socijalnom obrazovanju, kao ni oni u Istočnoj Europi. Kapitalizam je vrlo složen, strog i kompleksan socijalni odnos. On se može prakticirati tek kad se razumije. Misaono kasnimo u humanističkim i društvenim znanostima ili, pak, za njima društvo nema potrebe. Što se tiče prirodnih znanosti, biotehničkih, biomedicinskih itd., po završenu školovanju inžinjeri odlaze u inozemstvo jer ih ovakve nacionalne ekonomije zbog trgovačke orijentacije u održavanju načina života ne trebaju. Opada razina tehničke kulture, pa i sposobnost uporabe kupljenih tehničkih sredstava,  a (ne)pravilnost uporabe govori da ona nije u funkciji za koju je proizvedena. Vlada logika da sve u svijetu proizvode bolje od nas, da se u svemu bolje misli, pa ispada da mi ne trebamo misliti, ni bilo što proizvoditi. Takva orijentacija u novonastalim državama i društvima zasigurno vodi u Bermudski trokut koji će biti nemoguće prebroditi. Narodi ovoga prostora to nisu osvijestili i ne mogu razumjeti što se dogodilo, što se događa i što će se s nama događati u neposrednoj budućnosti. Proces rekonstituiranja tih društava bit će težak, pod uvjetom da smo razumjeli filozofiju kapital-odnosa, što je odnos između rada i kapitala, kakav je odnos između rada i kapitala prema državi i države prema radnicima i poduzetnicima. Ovo što se događa društvima na tlu bivše Jugoslavije jest sukob i po vertikali i po horizontali. U sukobu su poduzetnici i država. U sukobu su radnici (uglavnom svi radno ovisni) i država. Svi su u sukobu jer nema koncepcije, strategije i sustava socijalnih odnosa za koji su se ova društva promjenom vlasničkih odnosa opredijelila. Ovi narodi ulaze ili ih u to netko gura, neka nevidljiva ruka, u stanje difuzne diktature. Ja ratu u ovim prostorima ne mogu predvidjeti kraj bez obzira na prisutnost međunarodnih snaga. Što se tiče socijalnoga stanja u tim državama, ono je na sve nižoj razini zbog napuštena ili razrušena vlastitog načina proizvodnje, a kapitalistički način proizvodnje teško da im je dostupan u skoroj budućnosti. Nadnice ništa ne vrijede, kao ni ono što radimo za te nadnice. Svi imamo sve manje, sa sve nižom kvalitetom života, s proizvodnjom koja je sve manje preokupacija u odnosu na preokupaciju u preraspodjeli onoga što postoji. Sva novonastala društva u Istočnoj Europi i na tlu bivše Jugoslavije sve su manje sposobna da proizvode svoj život iz sebe pomoću sebe. Sve dalje smo od smisla onoga čemu vladajuće strukture teže kao ključnim ciljevima tih društava: članstvu u NATO, EU, WTO itd., iako se zna da to članstvo za većinu tih društava ne mora imati neko značenje. Sve možemo unijeti u te europske integracije, narod i prostor, a da ne znamo što to znači za naš život u budućnosti. Što će te integracije dobiti s nama, to dobro znaju konceptualisti i režiseri tih integracija. Nisam siguran da netko uopće želi narodima ovoga prostora to javno kazati i potpuno osvijestiti. Znanstvenici o tome šute. Oni koji o tome govore tonom visokih obećanja, da će narodu biti bolje, ne kažu kako i u čemu. U tim obećanjima prednjače sve političke stranke, čime se suprotstavljaju nacionalnim konceptima vlasti, nacionalnom projektu vladanja s prividom razvoja. O projektu razvoja ne govori nitko, pa ni opozicijske stranke. One su u načelu udružile sve snage protiv aktualne vlasti, protiv svačije vlasti, ali ne i protiv svoje vlasti. One nisu ni svjesne uporišta na kojem će vladati, pod uvjetom da osvoje vlast. Dolazak na vlast ili, pak, osvajanje vlasti uvijek se u povijesti iskazivalo lakšim od vladanja. Borba za vlast u svim tim društvima nastavlja se svim sredstvima do međunarodna uništenja. Najpodmuklije uništavanje ostvaruje se posredovanjem javnih medija. Bitka za vlast nad javnim medijima, kako tiskom tako i elektroničkim, nije slučajna. Ona je smišljena, beskompromisna, beskrupulozna, jer je stavljena ne samo u funkciju destrukcije ili održavanja aktualne vlasti nego je u funkciji destrukcije socijalnih odnosa u cjelini. Vjerska i politička inkvizicija dobro je osmišljena prema pojedincu i društvenoj skupini suprotnog mišljenja. Sinergija društva mobilizira se i troši za međusobno uništavanje, premda bi bilo razumno za sve narode novonastalih država da sačuvaju svakoga čovjeka potrebna za opstojnost u smislu prinosa proizvodnji života, a ne razaranju života u vlastitom prostoru.

 

Upravljanje svijetom iz jednog centra, prema današnjim globalističkim kriterijima, apsolutna je nacifikacija planeta Zemlje. Vi i gospodin Čalić rijetki ste među svjetskim znanstvenicima koji se ne libe otvoreno i javno kazati tu poražavajuću dijagnozu. Države nastale nakon raspada Jugoslavije apsolutno su prepuštene na milost i nemilost globalista. "Autor se ne vidi", kažete na jednom mjestu. Ali, ipak, kao da smo ga već negdje vidjeli, zar ne?

 

Da. Globalizaciju možete poimati i tumačiti kako hoćete, ali je treba razumjeti u biti, posebno njezine ciljeve. Protokol i moto globalizacije razlikuju se od protokola i mota nacifikacije, ali samo u oblicima i sredstvima kolonizacije ili osvajanja svijeta. Razlika je možda u tome što svijet manje prepoznaje opasnost, ili je uopće ne vidi od globalizacije, nego što je opasnost prepoznao u nacifikaciji. Svijet može opstati u različitosti, a ne u istosti. To vrijedi i za narode na tlu bivše Jugoslavije. Konceptualisti, režiseri, dramaturzi globalizacije imaju svoje voljne izvršioce, podanike i na tlu nekadašnje Jugoslavije. Narodi ovog prostora žrtva su svog primitivizma i neobzirnosti, žrtva osjećaja ugroženosti od naroda pored sebe. Nisu slučajno žrtva i mučitelj u raljama globalista iz kojih neće tako brzo izaći, pa baš kad bi i htjeli. Žrtve su nastavka Drugog i Trećeg svjetskog rata. Četvrti svjetski rat započeo je u ovim prostorima. Obećanja globalista da će nas vojno štititi od naše međusobne ugroženosti bit će uistinu skupo plaćena iluzija.

 

Svaku od novonastalih država čeka težak, naporan put da se sastanu same sa sobom prije negoli se predaju u europske integracije. Zašto? Zato što su ti narodi napustili vlastite mogućnosti života i rada nadajući se da će ulaskom u europske integracije dobiti više. Oni to uistinu očekuju. što će dobiti s razlazom kao izlazom i s ulaskom u europske ihtegracije, tek će se vidjeti. Njihovo nadanje može biti veliko, ali ono što će ostvariti može, biti još veće razočaranje u osiromašenoj budućnosti. Za te narode i novonastale države ne može i ne treba nitko učiniti ono što je nužno za njihov opstanak - osim njih samih, pomoću vlastitih snaga. Za sada su još problem unutar sebe, sebi, Europi i svijetu. To moraju osvijestiti. Da barem uspiju toliko da ne budu problem svijetu i Europi! To bi bio veliki prinos Europi i svijetu, pa i uspješan preduvjet za neku drugu, bolju, pa makar i daleku budućnost potomaka.

 

Vi pripadate, očito, među znanstvenike koje nije zahvatila besmislena euforija 21. stoljeća ili trećega milenija. Čak ističete: "Početak dvadeset i prvog stoleća duboko je zadan onim čime završava dvadeseto stoljeće." Usuđujem se dodati: početak trećeg milenija je zadan, ali taj početak može trajati budućih dvjesto ili čak tristo godina! Hoće li život uspjeti prebroditi to vrijeme i ljudske smrtonosne ludosti? Ima li život, a i čovjek u njemu, uopće izgleda u vašem biocentričnom vidokrugu?

 

To je točno: Ja nepromišljam o našem ulasku u 21. stoljeće, odnosno treći milenij. Pripadam onima koji vrijeme prosuđuju kao stanje moje i društvene svijesti, u smislu onoga što trebamo drukčije znati da bismo drukčije djelovali: Taj svijet i ta Europa, u kojima ne vidim neki uzor za svoje društvo i državu, već je potrošilo prvih pedeset godina 21. stoljeća. Sve to potvrđuje da oni, svjetski moćnici, misle za sebe iz svoje moći, iz svoje pohlepe za prisvajanjem pedeset godina unaprijed. U našem društvu svakodnevno se piše u tisku da ne znarno što ćemo zasijati i to na zemlji iznimnne plodnosti?! Ne mogu prihvatiti istinu da pripadam društvu s tako visokim stupnjem lijenosti uma i udobnosti tijela, o čemu upozoravam već trideset i pet godina. Bojim se pogrešne svijesti ovoga društva i naroda i stalna očekivanja da će nešto za nas učiniti netko drugi. Mene ne zabrinjavaju nacionalisti, koliko me zabrinjava podanički mentalitet naroda ovog prostora. Nasilje podanika može biti snažnije i za narod teže breme od nasilja nacionalista, jer -poznato je to i predobro iz naše povijesti - "poturica je gori od Turčina". U svijesti naroda krije se nasilje, a istodobno moramo živjeti jedni uz druge. Ako je već u našoj (pod)svijesti zadano nasilje, sukob, onda su nastojanja međunarodnih snaga, snaga OUN-a ili snaga NATO-pakta besmislena i ne mogu nam biti jamstvo mira u budućnosti. U tom smislu moramo razumjeti i osvijestiti 21. stoljeće jer vrijeme ne znači ništa ako nije stanje svijesti u smislu nekoga dostojanstvenijeg življenja jednih s drugima, ili jednog naroda pored drugog u duhu multikulturalnosti. To vrijedi i za odnose između Hrvatske i Slovenije jer bi ti međudržavni odnosi morali biti,  jer mogu biti, uzor međudržavnih odnosa u Europi. Mi znanstvenici smatramo da su problemi o kojima se svakodnevno govori prenaglašeni s naslova političkog determinizma i da to uopće ne bi trebali biti problemi, barem ne na toj razini međudržavnog prepiranja. To je prvo što moramo osvijestiti, pa tek onda promišljati bioetički odnos prema prirodnom prostoru kao proizvodnom prostoru prema kriterijima biocentričnog sustava vrijednosti, biofilozofiji, bioteoriji i biosustavu života u ovom prostoru. To je polje suradnje Hrvatske i Slovenije presudno za kvalitetu života dvaju naroda, jednoga do drugoga, u ovom prirodnom okružju.

 

U tom smislu ljudska težnja za opstankom može nas održati moralnima, svjesnima i djelatnima u kontekstu globalnog procesa osvješćivanja svijeta, jer je to uvjet opstanka uopće, ako se smatramo inteligentnim bićima. Znanje je strukturirana svijest, znanje je vrlina i u biti je biocentrično, a ne antropocentrično. Znanje je faktor razlike u izgledima, ono iz čega i pomoću čega možemo prevladati vjerske i političke inkvizicije u ovom prostoru. Proganjanje ljudi s drukčijim mišljenjem, do međusobnog biološkog, psihološkog i socijalnog uništavanja, moramo obuzdati kroz odnose suradnje. Izgrađujmo nacionalne i socijalne odnose pomoću kulture, a primarne (krvne) možemo sačuvati od incesta, od deformacije vlastite vrste odgojem. Odnosi suradnje i razumijevanja uvjet su našega opstanka. To je zacijelo brana novim Jasenovcima, Bleiburzima, novim Vukovarima, novim Srebrenicama, novim Ahmićima... Moramo više angažirati intelektualnost i kulturu u međusobnom komuniciranju, posebno sa svijetom. Ne smijemo se povlačiti pred nasiljem, bilo da dolazi izvana, bilo da nastupa iznutra. Moramo izgrađivati međuljudske, međunacionalne i međudržavne odnose suradnje, jer su oni pretpostavka poželjne budućnosti za sve ljude svijeta.

 

Nikica Mihaljević