SLAVKO
KULIĆ
International Order of Merits Cambridge
Interview
LAŽNA ZORA GLOBALIZACIJE
Predgovor "raz-govoru"
Raz-govor o bitnom jest dijalog živog sa živim. Ovaj raz-govor tražio je
vrstan novinar "Dela" Ljubljana, Nikica Mihaljević. Da on nije pitao što
je pitao ovoga raz-govora o bitnom nikad ne bi bilo. Raz-govor je nastavak
dijaloga iz 1978. godine, povodom kojega je jedan od urednika "Dela",
Boris Jež, u 1990. godini u "Delu" - sobotna priloga, komentirao ono o
čemu se razgovaralo 70-tih godina s istim sugovornikom (Slavkom Kulićem)
kao Prometeju otpora besmislu, bez namjera da uspije zaustaviti nasilje,
na tlu bivše Jugoslavije, na Balkanu (predviđanje raspada Jugoslavije u
krvi). "Delo" Ljubljana, od 19. maja 1990. godine str. 17. "Sobotna
priloga" - slovenska "realpolitika", autor Boris Jež, piše: "Nekaj pa se
zdi gotovo" interesne meje pri Slavonskem Brodu, o kateri je govoril
Kulić, ne bo več. Pravzaprav smo čisto prepričani o tem?
Dijalog o nacizmu i globalizaciji - suvremenim oblicima nasilja u svijetu
(vojnim i nevojnim sredstvima) imao sam s gospodinom Eduardom Čalićem,
Salzburg, Austrija (o nacizmu) generalnim tajnikom Svjetskoga Komiteta za
istraživanje uzroka i posljedica II Svjetskog rata i gospođom Nelly A.
Chadirat, generalnom tajnicom Međunarodne unije antifašističkih boraca i
progonstva, Paris, Francuska (o globalizaciji). Osvješćivanje ljudske
vrste, preduvjet je zaustavljanja nasilja koje se nudi svijetu kao oblik
razvoja. Dijalog o Dijalogu iz 1998. godine objavljen je u časopisu Matice
Hrvatske, "Hrvatska revija", XLIX /svezak/ 4. prosinac 1999. godine, u
lipnju 2000. godine, 3 godine poslije razgovora.
Separat iz "Hrvatske revije" pod naslovom "Osvijetlite nevidljivu ruku",
str. 893, tiskan je u srpnju 2000. na zahtjev čitalaca "Hrvatske revije" u
Hrvatskoj i inozemstvu.
Vrijeme je (kao stanje ljudske svijesti) potvrda onoga što se dogodilo i
događa u stvarnosti nekog društva i svijeta. Sugovornici su i ovoga
dijaloga izloženi vremenu kao svjedoku i provjeri izrečenog o ozbiljnim
upozorenjima problema nasilja atrakcijskih sila (vojnim i nevojnim
sredstvima) u ime demokracije kao lažne zore budućnosti. Nasilje razara
život na planetu Zemlja. Nasilje ne proizvodi razvoj i demokraciju. Takva
demokracija pretvara čovječanstvo u kolektivnog idiota, mediokritete.
Takvo poimanje demokracije zadržava ljudsku vrstu, čovječanstvo u
pretpovijesti ljudskoće zadržavajući kulture i civilizacijske oblike kao
sredstva zarobljenosti Homo Sapiens Sapiensa u životinjskom svijetu, u
oklopu svijesti, poslušnosti i mediokritetstvu. Mediokritetstvo zadobiva
prostor važećeg, poželjnog (srednja pamet koja je određena fiziologijom) u
zadovoljavanju potreba. Ono je nekada bilo predmet prezira, a danas svijet
i društvo pretvara u kolektivnog idiota. Danas nam Dostojevski nije
potreban da o tome piše. Mediokritetstvo - podložnost sili i nasilju
postaje vrlina, a osrednjost kroz toleranciju nasilja, poželjna kao stanje
ljudske svijesti. Osrednjost postaje kriterij ponašanja većine jer
osigurava političku stabilnost režima suvremenih oblika civilizacije
(društva i država, paktova itd.). Mediokritetstvo i osrednjost osigurava
egzistenciju iako na sve nižoj razini postojanja u tihom propadanju, u
besmislu života u kojem je svatko svakom raspoloživ zbog neke korisnosti
do konačne potrošenosti (kapital-odnos).
Osrednjost je postala kultura koja oslobađa svaku potencijalnost razvoja
uma za boljim, drukčijim, slobodnijim, stvaralačkim ponašanjem. Mapa uma
je pod represijom. Osrednjost i mediokritetstvo su postali, osim kulture
ponašanja, i ljudsko pravo kao oblik obrane od bilo kakve promjene, osim
one koja se uvjetuje s naslova moćnih, prava moćnijih prema bespomoćnima u
interesu stabilnosti režima i propadanju života. Ta osrednjost i
mediokritetstvo, iz svoje socijalne psihologije preko marketinga političke
psihologije, bira sebi vođu, za sebe, spram sebe, kao umjetnost mogućeg
pomoću politike kao eksponenta stvarnosti. Stvarnost u kojem nasilje
uređuje odnose za život ne traži Prometeje otpora besmislu. Oni će ionako
biti poraženi silom uz podršku mediokriteta koji ga okružuju. Oni su
uvijek bili voljni izvršioci nasilja za ubogu, nagradu ili bez nje, prema
onima koji hoće drukčije, koji pružaju otpor besmislu, nasilju.
Usprkos tome, i u ovoj stvarnosti pišti glas Prometeja s naslova ozbiljnog
dijaloga o nasilju koje razara život na Zemlji po zakonima sile.
Institucije sile i nasilja traže nova članstva koja postaju instrumenti
nasilja po pravu jačeg i moćnijeg (globalizacija) u traženju svega što je
utrživo bez prava suprotstavljanja jačem i moćnijem, bez prava na
opstojanje u različitosti. Istost s naslova, prava jačeg i moćnijeg potire
sve što pruža otpor; tradicionalno, nacionalno i socijalno pretvarajući
sve u istost uvjetovanu nasiljem (vojnim i civilnim). Moramo osvijestiti
sebe, jer svijet može opstati u različitosti, a ne u istosti
(totalitarizmu).
Usprkos snazi atrakcijskih sila, repuzijske sile iznjedruju po kojega
Ahmeda Nuridina-Meše Selimovića, koji upozorava da se očovječavanje ne
može spriječiti, ubiti, da se suvremeni neoliberalizam, ne obznani kao
neodarvinizam, u ime opstojanja po zakonima i pravima jačeg, kao pravilima
životne igre. Igre u kojoj umni Nuridini bivaju izopćeni, osuđeni,
neprihvaćeni i nerazumljeni od osrednjosti i mediokritetstva, koje uživa u
redu po pravilima nasilja.
Dostojanstven život i smrt kao da i nisu poželjni. Poraz i smrt su
zakonitost svima koji pružaju otpor nasilju kao prihvaćenoj zbilji života.
Čovjek nasilja jest nešto jer on ne vrijedi ako je izvan toga u nekoj
slobodi, s nekim otporom tom besmislu - nasilju. Umnost i senzibilnost
nisu vrijednosti u nasilju, već poslušnost. Slom lijevog totalitarizma ne
daje prostor desnom totalitarizmu - neimperijalizmu. Oslobađanje Homo
Sapiens Sapiensa od pretpovijesti ljudskoće je neminovnost, a ne nužnost
života u njoj. XXI stoljeće je zadano kumulativom nasilja XX stoljeća,
stolječem nasilja s naslova zlouporabe znanja.
Urbani cinizam sile nije nužan jer on ubija ljudskoću. Ljudskoća se mora
javno braniti jer je ona dovedena u pitanje od sile i nasilja manjine
spram većine ljudske vrste - čovječanstva. Čovječnost se ne smije
napustiti kao ljudska orijentacija, usprkos količini nasilja nad životom.
Otkrivanje se ljudskoga genoma ne smije zloupotrijebiti jer bi to bila
tragična podjela - genetski obespravljenih na ljudsko postojanje. Moramo
znati htjeti spriječiti nove oblike rasizma, fašizma i nacizma s naslova
toga ljudskoga otkrića. To ne smije biti zlouporabljeno protiv čovječnosti
za osiromašivanje i izopćavanje genetski manje bogatih. Institucije
nasilja educiraju svoje voljne izvršioce širom svijeta, podanike i buduće
gubernatore. Takvih ima svugdje po svijetu jer im podaništvo i
gubernatorstvo osigurava egzistenciju kroz edukaciju za koncepciju
nasilja, za institucije i legalnost provođenja nasilja širom svijeta.
Slavko Kulić
International Order of Merits
OSVIJETLITE NEVIDLJIVU RUKU
Razgovor s pof. dr. Slavkom Kulićem
znanstvenim savjetnikom u Ekonomskom
institutu u Zagrebu
Nedavno objavljena knjiga Eduarda Čalića (1910) i Slavka Kulića (1941)
Dijalog o nacizmu i globalizaciji (izdavač Adamić, Rijeka, 1998) uz
naslov posjeduje još dvije naznake. Prostorna naznaka govori o "nasilju u
svijetu", s posebnim motrištem s "Balkana" (navodnici su izvorni). Druga,
pak, naznaka, koja bi mogla biti i (sve)vremenska, sugerira "objašnjenje
istine o zločinima protiv čovječanstva". Zapravo, riječ je o moralnoj i
etičkoj zadaći današnjih intelektualaca, bez obzira u kojoj europskoj ili,
uopće, svjetskoj, sredini djelovali: "Moralne i materijalne snage svijeta
i Europe" - naglašava Danko Plevnik u predgovoru - "moraju se udruživati
protiv nasilja i razaranja života na zemlji obuzdavanjem antropocentrizma
s afirmacijom biocentričnog sustava vrijednosti, biofilozofije, bioteorije
i biosustava života u prehrambenom lancu. Istinoljubivost kao vrijednost
mora pobijediti nasilje, ako joj dademo šansu, jer je ona jedini temelj i
vrijednost moguće budućnosti ljudske vrste i živoga svijeta."
Istovrsnim motivom, težnjom k istini, rukovodio se urednik ljubljanskog
Dela Boris Jež, kada je na samom početku najnovije erupcije pakla na
jugoistoku Europe napisao: "Gdje su ona vremena (sedamdesetih godina - op.
N. M.) kada je direktor instituta za geostrateška istraživanja, dr. Slavko
Kulić, objašnjavao da je Jugoslavija suštinski razdijeljena na dvije
interesne sfere, a granica među njima nalazi se kod Slavonskog Broda, čak
su i multinacionalne kompanije poštivale takvu podijeljenost" (Delo, 19.
5. 1990). Nasilje koje je uskoro provalilo izbrisalo je svako normalno
ljudsko razmišljanje, pretvarajući jugoistok Europe u kaotičnu zbrku
najnižih strasti, ali i zabluda velikog i moćnog svijeta. Najednom,
aktivirane su sve strahote i svi užasi za koje smo mislili da su tek
elementi sjećanja na neka prošla i mučna vremena. Ipak, bile su to iluzije
komotna i ne osobito duboka mišljenja, uspavana mnogim lažnim
vrijednostima. Buđenje i suočenje s košmarnom stvarnošću još traje.
Napokon, više se ne može izbjegavati da se stvarno i vidi zbilja u koju se
gleda. Zato nam je dragocjeno i ovo Čalić-Kulićevo "objašnjenje istine",
ali i poticajno da i dalje tragamo.
Vjerujem, gospodine Kuliću, da će i upućeniji čitatelji zastati pred
naslovom vaše najnovije knjige i zapitati se što je to što povezuje
nacizam i globalizaciju. U državama nastalim nakon raspada Jugoslavije
ljudi još jednostrano, površno i neznalački rasuđuju o tim pojmovima.
Pokušajmo, ukratko, definirati pojmove (neonacizma) i globalizma u svjetlu
spoznaja do kojih ste došli vi, g. Eduard Čalić i ostali vaši sugovornici.
Istina je to što tvrdite. Knjiga Dijalog o nacizmu i globalizaciji
napisana je na neuobičajen način, kao dijalog sa sugovornicima sa svjetske
scene. Inače, dijalog se ne piše. To je razgovor o bitnom. Piše se onda
kada nema sugovornika o onom o čemu je nužan razgovor. Završen je Treći
svjetski rat između Zapada i Istoka (1947-1990), okončan je bipolarizam u
svijetu u kojem se rat iskazuje kao civilizacija ili je civilizacija rat.
S pobjedom Zapada (SAD) došlo je do duboka urušavanja društava Istočne
Europe. Istok je mnogo izgubio, a Zapad, zasad, nije još ništa dobio. SSSR
je izgubio utrku, a SAD, odnosno države G-7, dobile su rat dugoročnim
iscrpljivanjem SSSR-a i istočnoeuropskog bloka. SSSR je doživio poraz.
Predajom Demokratske Republike Njemačke Zapadu poraz je i priznao,
zahvaljujući Gorbačovu. To Zapad nije nikada u potrebnoj mjeri
respektirao. Istodobno, s raspadom Varšavskog saveza i SEV -a, došlo je do
razlaza kao izlaza i u SFRJ. Zapad se prerano radovao što su njegova
nastojanja uspjela. Srušen je Berlinski zid s Istoka prema Zapadu, tek kad
je Zapad sagradio nevidljivi Berlinski zid prema Istoku (ISSO-9000).
Europa se rasteretila Varšavskog saveza. To je za Europu dobro. Još bolje
bi bilo da se Europa rastereti i NATO-pakta.
Istočnoeuropska su društva razmrvljena i razorena dublje nego što se uopće
misli. Ta društva nisu ni svjesna dubine razlaza i posljedica na
uspostavljanje bilo kakva načina proizvodnje života. Ta su društva pala
duboko u bezdan iz kojeg će teško, mukotrpno i veoma dugo izlaziti. Znači,
najgore se još nije dogodilo tim društvima. Kapitalizam se nije dogodio
automatski. Preko nevidljivog Berlinskog zida nije se moglo i teško će ga
biti preskočiti. To iskustvo ova društva doživljavaju svaki dan sve teže.
Ekspanzija kapitalizma sa Zapada prema Istoku obznanjena je s procesom
globalizacije, s jednosmjernim kapitalskim procesom od centra prema
periferiji, prema diktatu jačeg. Prilagođavanje tom procesu nije
osviješteno među pripadnicima društva dogmatskog socijalizma istočne
Europe, ali ni u žitelja novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije.
Ako je nacizam pokušao u Drugom svjetskom ratu osvojiti svijet oružjem
(manumilitarizmom -vojnom rukom), a u tome nije uspio, to ne znači da
svijet nije osvojiv na drugi način i drugim sredstvima. Kad su Hitlera
pitali tko će biti drugi koji će osvojiti svijet, ako to njemu ne uspije
oružjem, on je glatko odgovorio da će to umjesto njega učiniti Amerikanci.
Vrijeme mu svakim danom potvrđuje tu sotonsku misao. Hitlerova koncepcija
osvajanja svijeta oružjem nije uspjela jer mu se svijet suprotstavio na
tezi antifašizma.
Američka koncepcija osvajanja svijeta nametnutim procesom
globalizacije-amerikanizacije, s privatizacijom svijeta, zasad nema
protivnika ni u vjerskom, ni u nacionalnom. Svi pokreti za
humanizacijusvijeta utihnuli su, povukli se pred globalizacijom moćnih
država, s koordiniranom akcijom manumilitarizma i manumonetarizma.
Osvajanje svijeta monetarno-financijskim oblicima, metodama i sredstvima
odvija se vrlo uspješno, bez otpora, barem zasad. Tamo gdje ga ima centri
moći uskraćuju financijsku i vojnu pomoć vladama osvojenih država
dužničkom doktrinom. Znači, razlike između nacizma i globalizma u
osvajanju svijeta od strane jedne sile, jedne države i jedinog monopola
moći u biti nema, samo se razlikuju u sredstvima pomoću kojih se to čini.
Kao što je Hitler imao dovoljan broj voljnih izvršilaca za oružanu
koncepciju, tako i globalizacija ima dosta veoma pripremljenih voljnih
izvršilaca posvuda u svijetu. Poznato je da je najnoviji oblik osvajanja
svijeta - osvajanje tuđih vlada koje vlast osiguravaju pomoću vojne i
financijske moći moćnih kroz interpersonalni savez. Ne vidim problema u
američkoj ideologiji osvajanja svijeta, nego u onima koji žele od američke
moći živjeti. Zna se da je to američka ideologija.
Uvod u knjigu intonirali ste osnovnom potrebom: osvješćivanjem
buđenjem svijesti u ljudi pred opasnostima i nacizma i glokalizma.
Zadržimo se dulje kod problema svijesti s nekoliko potpitanja. Može li se
svijest "buditi" mimo odlučna utjecaja na uvjete koji je formiraju?
Svijestima golema broja ljudi, pa tako i u nas, dominiraju "vrijednosti" i
"istine" plasirane putem (poglavito elektronskih) medija; kako se
oduprijeti pranju mozgova? Kako "buditi" svijest kada ljudi više nisu
kadri prepoznati pravo stanje stvari? Praktičari globalizma ostavljaju
barem 80 posto svjetske populacije nepotrebnim viškom u tokovima
proizvodnje. Kako ih (za sada) nije moguće uništiti, socijalni mir kupuje
se taktikom tittytainmenta (pojam Z. Brzezinskog: kombinacijum omamljujuće
zabave i minimalne prehrane (Kroz socijalnu pomoć). Svijest masa pod
takvim tretmanom nije viša od one zombija: dakle, čiju svijest, zapravo,
treba mjenjati i kako?
Narodi tih razorenih društava imaju države i na tome počivaju. Toga narodi
velikog broja manjih društava nisu ili ne žele biti svjesni, nadajući se
boljem. Mnogi narodi nisu svjesni da se, zapravo, vodi četvrti svjetski
rat, osvajanje svijeta globalizacijom političkih, ekonomskih, pravnih,
socijalnih i vojnih odnosa (natoizacija i monetarizacija).
Nazire se novi bipolarizam, prepoznatljiv u G-8 i D-8 (islamske zemlje s
Turskom na čelu), što se ne smije zanemarivati u svijesti ljudi širom
svijeta. To nije opčinjavanje svijeta pukim frazama globalizacije, to je
podređivanje svijeta stvarnim procesima ostvarivanja prava jačeg,
moćnijeg, brišući nacionalne granice država širom svijeta. Organizacija
ujedinjenih nacija poduprla je procese globalizacije i privatizacije
svijeta od strane nekoliko moćnih zapadnih država i tristotinjak
najbogatijih obitelji u svijetu. U raspravama na međunarodnim znanstvenim
skupovima OUN se prepoznaje kao ministarstva vanjskih poslova zemalja G-8
(ili SAD), a WTO kao najmoćnija multinacionalna kompanija G-7 (ili SAD).
Toga svijet nije svjestan. Da je tomu tako, svjedoče zahtjevi brojnih
država da se uključe u WTO - svjetsku korporaciju moćnih država koje
diktiraju neekvivalentne razmjenske odnose u svijetu, uvjete ulaska u WTO,
NATO itd. Težnja je mnogih vlada da uđu u te organizacije, da se pridruže
tom interpersonalnom savezu, da svoje države uvedu u piramidu moćnih pa
makar bili na periferiji globalnoga sustava liberalnog/ neoliberalnog
kapitalizma. Ta je piramida moći, taj savez, taj globalni sustav sve osim
liberalan, jer je zapravo vladama i državama sve uvjetovano za ulazak u
taj sustav kroz strogi protokol. Te države i narodi manjih država ulaze
kao inputi u sustav, sve daju na raspolaganje moćnima, a ne zna se što
dobivaju za to, osim da s ulaskom u taj globalni, sustav gube suverenitet,
nacionalnost, domaću proizvodnju pod pritiskom konkurencije moćnih.
Uistinu, cijene gotovo svega su povoljnije, ali samo do uništenja
nacionalne proizvodnje. One će naknadno itekako rasti. Znači, globalizam
te slabije pretvara samo u potrošače, a uništava ih kao proizvođače.
Zašto? Zato što je nametnuta logika u globalnoj svijesti, kroz uvjete za
formiranje svijesti i stvarnih odnosa snagom moćnih u prostoru
bespomoćnih, dakle logika da je sve jeftinije i kvalitetnije što donosi
proces globalizacije, da ne treba čak ni pomišljati, niti nešto novo
izmišljati kada je sve već izmišljeno. To je taj nametnuti sustav koji se
smatra težim od nametanja kralja svijetu ili pojedinom društvu. To se
plasira u svijest svijeta kroz sve informacije i komunikacije koje i
proizvode i određuju svijest svijeta. Osvajanje svijeta procesom mutna i
duboko sotonizirana procesa globalizacije utemeljeno je na konceptu viška
ljudi, na izbacivanju srednje klase iz procesa rada, ponajprije u
društvima koja se osvajaju. Istodobno, svim se društvima nude uvjetovani
krediti, omamljujuća zabava, Internet i sloboda komuniciranja sa svijetom,
nedostižni za mnoge.
Brzezinski je u pravu kad govori o majmunizaciji svijeta taktikom
tittytainmenta. Nije sporno čiju svijest treba razvijati. Valjda onih koji
prihvaćaju manipulaciju (majmunizaciju), zombizaciju. Moćni imaju svijest
o podređivanju, ali nemaju moralne odgovornosti prema podređivanju svijeta
privtizacijom svijeta, bezobzirnošću ostvarivanja profita. Žrtve
zlouporabe te moći moraju se osvijestiti da ne budu žrtve iz neznanja o
sebi i svijetu, pa i neobzirnosti prema vlastitoj zbilji i budućnosti.
Za razliku od mnoštva "lijevih" i "desnih" znanstvenika vi svoju
krucijalnu tezu postavljate vrlo otvoreno, čak - rekao bih - vrlo hrabro:
"Ljudska priroda" nije ukroćena ni obuzdana kulturama i civilizacijama kao
oblikom poželjna ljudskog utočišta i postojanja. Ljudska priroda proizvodi
dramu iz sebe i svoje unutrašnjosti ljudskog bića koje je još na vrlo
niskoj razini egocentričnog samoljublja, bića koje je upravljano
prisvajačkim principom, a ne stvaralačkim. Više je negoli jasno da je
riječ o nužnosti promjene ljudske egocentričke u ljudsku altruističku
prirodu, inače će čovjek uništiti vlastitu vrstu. Kako bi se to moglo
postići?
Centri moći ostvaruju premoć u toj ljudskoj bespomoćnosti, koristeći tu
neosviještenu unutrašnjost, strast trošenja, hranjenja pohlepe, podupirući
ono što proizlazi iz egzistencijalizma, egocentričnog samoljublja, tobože
opstanka radi, bez obzira što će se dogoditi sa životom njihovih potomaka!
Ekstremni antropocentrizam moćnih hrani se slabostima antropocentrizma
bespomoćnih, jer su pristali na važeća pravila moćnih da budu na
raspoloženje u svemu do konačne potrošenosti (jer jednom se živi i umire).
Tome kao da nema kraja, ali ni svijesti o tome u glavama i kulturama sve
većeg broja bespomoćnih naroda i država (99,9 posto čovjekove povijesti
pripada lovcu sakupljaču, a prisvajački princip bliži mu je od svijesti i
nužnosti stvaranja da bi se trošilo). Konvencija OUN-a zlouporabi moći, o
čemu sam govorio na Prvom žrtvoslovnom kongresu Hrvatske 1998. godine, kao
da ne opstoji u vidokrugu tih podređenih i zlorabljenih naroda. To da je
homo sapiens na putu da sebe uvede u proces autodigestije (samoprobave)
nije nepoznato, barem onima koji se bave problemima dostojanstvena života
i smrti pojedinca i naroda.
Pohlepa moćnih pojedinaca i država hrani se novcem koji se akumulira na
prisvajanju izvora širom svijeta (rušenje nacionalnih granica)
neekvivalentnim razmjenskim odnosima, sve nižim nadnicama, sve većom
nezaposlenosti, sve većim profitom itd. Novac je postao vjera kod svih
religija, jer se bez njega ne može održati bitak. Do novca se može doći na
tisuću i jedan način. Radom je najteže!
Kad govorimo o potrebi preobražaja ljudske prirode, mi smo još dobrim
dijelom na tlu antropocentričkog koncepta prirode, čovjeka i društva. Ali
iz vaše Knjige snažno zrači tendencija da se taj koncept napusti i preuzme
biocentrični koncept. Međutim, znano mi je koliko je takav zahtjev
heretičan u svijetu kojim upravljaju ortodoksni globalisti. Kako vi vidite
ishod te sve očitije i sve beskrupuloznije borbe dvaju tabora s dva tako
različita koncepta?
Daleko smo od toga da kulturom svladamo, obuzdamo svoju narav. Ljudska
vrsta zakopava se u antropocentrizam kapitalizacijom, kroz prisvajanje
svega bez obzira na posljedice nasilja nad prirodom (po cijenu patologije
živoga i života, pa i po cijenu klimatskih promjena). Posljedica je
defektnih ljudskih izuma da su zarobili život na Zemlji u mrežu u kojoj se
život steže, guši, umire. To se odnosi na ljude, životinje, praživotinje,
biljke, gljive i život superbakterija. Ljudska vrsta postaje
prepoznatljiva kao opasna za život na Zemlji, o čemu sam otvoreno
progovorio u Dijalogu, razgovarajući s raznim sugovornicima. Zalažem se za
bioetiku, za biocentrični sustav vrijednosti, za gospodarstvo koje
podupire razvoj života na Zemlji, a ne za ono koje razara život na Zemlji.
Mislim da sam u tome izričit i vrlo angažiran na tranziciji vrijednosnog
sustava iz antropocentrizma prema biocentričnom sustavu vrijednosti i
prehrambenom lancu života. Ortodoksni globalisti - konceptualisti
osvajanja svijeta bez otpora - imaju svoje voljne izvršioce, podanike
širom svijeta. Istina je da su brojniji od biocentričara i bioetičara.
Zasad, jači su, zapaženiji, uvažavaniji i važniji od nas bioetičara.
Ishod života na Zemlji ovisit će o stanju svijesti u svijetu i u pojedinim
društvima, o kvaliteti novoga, jer staro prijeti da sa svojim uspjehom
uruši, slomi globalni sustav neoliberalnog kapitalizma, koji ni po čemu ne
pokazuje da je liberalan, jer je u konstruktu nasilan. Nasilnost
prisvajanja urušit će taj sustav, čak i prije negoli mnoge države u
svijetu (a 1997. bilo ih je 227) postanu njegove članice. Glavnu ulogu u
tome, igraju bankari u doziranu hranjenju pohlepe mnogih koji su ta
pravila prihvatili kao izlaz za svoj način bivstvovanja. Oko 90 posto
ljudi svijeta su dužnici, a samo 10 posto vjerovnici. To treba 10 puta
dnevno emitirati u sredstvima priopćavanja da se svijet osvijesti.
Čak i Ethan Kapstein, direktor washingtonskoga Council of Foreign
Relations (CFR) (to je čuveni Savjet za vanjske odnose; osnovan je 1989.
godine i bio je, posebno utjecajan na američku vladu da napusti politiku
izolacionizma i aktivno se uključi u svjetska zbivanja. Članovi ovog
Savjeta ušli su u sve pore američkog političkog života. To su bili vodeći
ljudi velikih kompanija, različitih političkih organizacija /uključujući i
one ljevičarske/, vlasnici ili financijeri sredstava javnog priopćavanja
(uključujući i gigante poput New York Timesa i NBC-a. Članovi C.F.R. su
mnogi predsjednici SAD /Hoover, Eisenhower, Nixon, Roosevelt, Kennedy/,
američki ministri i članovi američke administracije zabrinuto Konstatira i
pita (svibnja 1996): "Svijet se neumoljivo približava jednom od onih
tragičnih trenutaka o kojemu će budući povjesničari propitivati zašto nije
bilo ništa pravodobno poduzeto, ili ekonomske i političke elite nisu
primijetile do kakvih dubokih prijeloma su dovele ekonomske i tehničke
promjene? Ili, što ih je spriječilo da poduzmu potrebne mjere kako bi
onemogućili globalnu socijalnu krizu? " Imate li dojam da se taj vrhunski
globalist, posredno, nudi za spasitelja svijeta? Kako prepoznati perfidne
igre mondijalista?
Sustav globalnoga liberalnog kapitalizma ima rješenje za neodlučne, za one
koji ne pristaju na pravila igre globalnog igrališta. Jednostavno ih
stavlja u izolaciju, pod sankcije. SAD to učinkovito primjenjuje prema
neposlušnima. Nije slučajno da u 1998. dvije trećine svijeta drže pod
političkim i ekonomskim sankcijama, čija gospodarstva itekako trpe.
Najprije se uvjetuje natoizacija, pa tek onda europeizacija. Vojna
uniforma, pa tek onda civilni život, putovi su uvjetovanja ulaska u
globalni sustav. Nevjerojatno je da tom prtocesu ne pružaju ptpor
ljevičarske snage u svijetu, nego nacionalističke, desničarske. Svi koji
pružaju otpor na tom nacionalnom planu dobivaju nove nacionalne
neprijatelje u podaničkim strukturama kojima upravljaju ti centri moći.
Nacionalno mora nestati, pa i sve ono što je temeljeno na nacionalnom.
Atrakcijske su sile, zasad, jače od repulzijskih. Internacionalno je
postalo snaga, kriterij formiranja svijesti i svijeta, ali se nije
razumjelo da to internacionalno ne izražava interese svijeta, nego
interese moćnih. Jedina svijetla točka toga mutnoga pojma
internacionalizma jest onaj dio internacionalizma vatikanskoga papizma
koji je utemeljen ili graniči s filozofijom marksizma, onaj koji je javno
iskazao da stoji na strani osiromašenih, obespravljenih, podređenih, onih
u agoniji. Uvažavam i takav internacionalizam pod uvjetom da ne bude
zlorabljen za refeudalizaciju odnosa, za političko i gospodarsko upletanje
crkve u uređivanju socijalnih odnosa. Nadam se da takvo što kršćanski
intelektualci neće dopustiti prema ljudima niske razine svijesti, još
neosviještenima i neprosvijećenima. To isto vrijedi i kad je ispravan
odnos prema hinduizmu, islamu, budizmu, judaizmu itd. Mondijalisti,
"internacionalisti", globalisti već su potrošili prvu polovicu 21.
stoljeća. Treći milenij u njihovoj svijesti proziva i poziva na još jače
nasilje. Ekonomika nasilja sve se više služi novom bojevom glavom, novim
biocidnim tehnologijama u ostvarivanju profita: genetikom i genetičkim
inžinjeringom. Već na samom početku 21. stoljeća tehnološko - tehnička
sonda ekonomike nasilja programirala je duboke promjene u načinu života.
Ide se tako daleko da in vitro začet čovjek izlazi iz inkubatora, a ne iz
maternice žene. 0 kakvoj onda svijesti uopće možemo govoriti da bi se
spriječila globalna socijalna kriza, kad tu globalnu krizu kreiraju
scijentistički instituti za proizvodnju promjena u svijetu i u pojedinom
društvu?! Globalna kriza nije slučajna! Ona je proizvod dobro plaćena rada
scijentista-najamnika koji svoje znanje stavljaju u funkciju
eksperimentiranja sa životom rušeći prirodnu genetičku komunikaciju na
Zemlji. Nije toliko problem u naručiteljima tih projekata, nego u moralnoj
praznini scijentista. Oni nisu, kako se inače predstavljaju, spasitelji
svijeta, nego dobrovoljni izvršioci nasilja. Nije slučajno da devet
desetina svih znanstvenika svijeta radi ponajprije za centre moći, posebno
za vojni kompleks. Riječ je o sve jačoj toleranciji nasilja u svijesti
suvremenoga svijeta kroz uvjetovano širenje tzv. demokracije, koja to nije
i ne može biti, jer se svijetu nameće globalizacijom kao tuđe pravo, čime
se gubi pravo na vlastitu kulturu, jer ga tuđe pravo i kultura dezavuiraju
kao subjekt kulture (globalizacija kao akulturacija).
Još je zanimljiviji slučaj konverzije Stephana Roacha, nekad vodećeg
ekonomista pri Morgan Stanleyu, jednoj od najvećih njujorških
investicijskih banaka. Dugogodišnji dosljedni zagovornik preseljavanja
industrijskih poduzeća i pojednostavnjivanja proizvodnje, pismom se
obratio javnosti ( sredinom 1996 ) u kojem je označio američku ekonomsku
politiku sličnom postupcima primitivnih poljodjelaca koji požarima
raskrčuju zemlju da bi dobili jednu žetvu, uništavajući tako ono od čega
su živjeli. Podjednako je razoran i odnos prema radnoj snazi: Radnu snagu
nije moguće cijediti u nedogled - kaže Roach. Neprestano otpuštanje
radnika i snižavanje nadnica je, na koncu konaca, koncept za uništenje
naše industrije. Te su konstatacije točne, ali su samo dio istine, zar ne?
Uostalom, tko može zaustaviti tu praksu u svjetskim razmjerima?
Nisu sporni bankari, vidljivi i nevidljivi. Nisu oni inženjeri promjena,
ni konceptualisti nasilja. Oni su voljni izvršioci diseminacije
financijske moći prema programima koje ne odobravaju oni, nego centri
političke moći. Nema nigdje neovisne monetarne vlasti, ni samostalnih
nacionalnih banaka. Posvuda su monetarno-financijske institucije
manipulirane od strane izvršne vlasti, jer je to poluga za ostvarivanje
ciljeva integriranoga političkog determinizma pomoću manumonetarizma i
manumilitarizma. Te dvije poluge globalizacije sabijaju svijet u smjeru
donje granice izdržljivosti, u agoniju do raspuknuća, do kaosa, što će
nasilje biti jače, to će biti brže urušavanje globalnog sustava.
Financijaši i policajci samo su voljni izvršioci političkih determinista,
ljudi kojima je politička vlast oblik vlasništva pomoću kojega se
ostvaruju svi drugi tipovi moći, prisvajanja i bogaćenja na račun
siromašnih. Novac s aktivnim kamatama postaje sve jače sredstvo razaranja
odnosa u svijetu. Trgovanje novcem odvojilo se od stvarnih odnosa; od roba
i usluga. Globalisti ne žele dijeliti profit s radnicima. Zato i
preferiraju tehničko-tehnološke promjene u stvaranju robova robota kako ne
bi dijelili profit s radnicima. Neće se industrija uništiti otpuštanjem
velikog broja radnika, jer se zaposlenost sve više očituje kroz pristanak
i na najbjedniju nadnicu samo da se ostane zaposlen (trend je izrazitiji u
SAD, a manje izražen u Europi). Za postindustrijsko privređivanje koristit
će se robovi roboti i radit će čovjek iz inkubatora. Na tome se temelji
suvremena Ksenofontova strategija stara 2300 godina! I Ksenofont je
ustrojio vlast u državi na domaćim robovima i stranom kapitalu. Ta je
strategija na djelu, posebno u novonastalim državama urušenog sustava
dogmatskog socijalizma nakon njegova raspada 1990. I nitko da se protivi!
Svatko se svakom obznanjuje raspoloživ do konačne potrošenosti u zamjenu
za socijalnu sigurnost, nudi se polica životnog osiguranja koju
kapitaliziraju osiguravajuća društva i banke centara moći. Strane banke,
dakako!
U knjizi kažete: "što je budućnost kapitalizma i svijeta" u kapitalizmu
koji zakonito proizvodi sukob, a ne može biti zajednica kapitalizma? On u
svojoj ideji ne okuplja ljude u zajednicu. To je mehanizam za ostvarivanje
Kapitala, a ne mehanizam udruživanja ljudi svijeta. Ta Marx je to znao i
jasno opisao prije više od sto godina! "Sam razvoj moderne industrije" -
piše Marx 1865. godine u spisu "Nadnica, cijena i profit" - sve više
odlučuje u korist kapitalista, a na štetu radnika, i da je, prema tome,
opća tendencija kapitalističke proizvodnje ne da povisi, nego da snizi
prosječnu razinu nadnica, odnosno da sruši vrijednost rada više ili manje
do njezine minimalne granice. Globalistička metamorfoza - ironično nazvana
"natrag u budućnost" - nije ništa drugo doli staro iskorištavanje u novom
ruhu. Nazire li se neki izlaz i, uopće, ima li izlaza?
Da, u istoj knjizi upozorio sam da zadaća kapitalizma nije da stvara i
brine se o zajednici naroda u Europi, nego da mu je zadaća ostvarivanje
profita. Mi to do danas nismo razumjeli. Razumjeti ne možemo bez znanja
kao pune strukturirane svijesti. Narodima Istočne Europe, pa i narodima
ovoga prostora, socijalizam je bio nemoguć na dogmatski način. Kapitalizam
im nije neizbježan na ovaj način prakticiranja kapital-odnosa. Ni mi o
tome ništa ne učimo u socijalnom obrazovanju, kao ni oni u Istočnoj
Europi. Kapitalizam je vrlo složen, strog i kompleksan socijalni odnos. On
se može prakticirati tek kad se razumije. Misaono kasnimo u humanističkim
i društvenim znanostima ili, pak, za njima društvo nema potrebe. Što se
tiče prirodnih znanosti, biotehničkih, biomedicinskih itd., po završenu
školovanju inžinjeri odlaze u inozemstvo jer ih ovakve nacionalne
ekonomije zbog trgovačke orijentacije u održavanju načina života ne
trebaju. Opada razina tehničke kulture, pa i sposobnost uporabe kupljenih
tehničkih sredstava, a (ne)pravilnost uporabe govori da ona nije u
funkciji za koju je proizvedena. Vlada logika da sve u svijetu proizvode
bolje od nas, da se u svemu bolje misli, pa ispada da mi ne trebamo
misliti, ni bilo što proizvoditi. Takva orijentacija u novonastalim
državama i društvima zasigurno vodi u Bermudski trokut koji će biti
nemoguće prebroditi. Narodi ovoga prostora to nisu osvijestili i ne mogu
razumjeti što se dogodilo, što se događa i što će se s nama događati u
neposrednoj budućnosti. Proces rekonstituiranja tih društava bit će težak,
pod uvjetom da smo razumjeli filozofiju kapital-odnosa, što je odnos
između rada i kapitala, kakav je odnos između rada i kapitala prema državi
i države prema radnicima i poduzetnicima. Ovo što se događa društvima na
tlu bivše Jugoslavije jest sukob i po vertikali i po horizontali. U sukobu
su poduzetnici i država. U sukobu su radnici (uglavnom svi radno ovisni) i
država. Svi su u sukobu jer nema koncepcije, strategije i sustava
socijalnih odnosa za koji su se ova društva promjenom vlasničkih odnosa
opredijelila. Ovi narodi ulaze ili ih u to netko gura, neka nevidljiva
ruka, u stanje difuzne diktature. Ja ratu u ovim prostorima ne mogu
predvidjeti kraj bez obzira na prisutnost međunarodnih snaga. Što se tiče
socijalnoga stanja u tim državama, ono je na sve nižoj razini zbog
napuštena ili razrušena vlastitog načina proizvodnje, a kapitalistički
način proizvodnje teško da im je dostupan u skoroj budućnosti. Nadnice
ništa ne vrijede, kao ni ono što radimo za te nadnice. Svi imamo sve
manje, sa sve nižom kvalitetom života, s proizvodnjom koja je sve manje
preokupacija u odnosu na preokupaciju u preraspodjeli onoga što postoji.
Sva novonastala društva u Istočnoj Europi i na tlu bivše Jugoslavije sve
su manje sposobna da proizvode svoj život iz sebe pomoću sebe. Sve dalje
smo od smisla onoga čemu vladajuće strukture teže kao ključnim ciljevima
tih društava: članstvu u NATO, EU, WTO itd., iako se zna da to članstvo za
većinu tih društava ne mora imati neko značenje. Sve možemo unijeti u te
europske integracije, narod i prostor, a da ne znamo što to znači za naš
život u budućnosti. Što će te integracije dobiti s nama, to dobro znaju
konceptualisti i režiseri tih integracija. Nisam siguran da netko uopće
želi narodima ovoga prostora to javno kazati i potpuno osvijestiti.
Znanstvenici o tome šute. Oni koji o tome govore tonom visokih obećanja,
da će narodu biti bolje, ne kažu kako i u čemu. U tim obećanjima prednjače
sve političke stranke, čime se suprotstavljaju nacionalnim konceptima
vlasti, nacionalnom projektu vladanja s prividom razvoja. O projektu
razvoja ne govori nitko, pa ni opozicijske stranke. One su u načelu
udružile sve snage protiv aktualne vlasti, protiv svačije vlasti, ali ne i
protiv svoje vlasti. One nisu ni svjesne uporišta na kojem će vladati, pod
uvjetom da osvoje vlast. Dolazak na vlast ili, pak, osvajanje vlasti
uvijek se u povijesti iskazivalo lakšim od vladanja. Borba za vlast u svim
tim društvima nastavlja se svim sredstvima do međunarodna uništenja.
Najpodmuklije uništavanje ostvaruje se posredovanjem javnih medija. Bitka
za vlast nad javnim medijima, kako tiskom tako i elektroničkim, nije
slučajna. Ona je smišljena, beskompromisna, beskrupulozna, jer je
stavljena ne samo u funkciju destrukcije ili održavanja aktualne vlasti
nego je u funkciji destrukcije socijalnih odnosa u cjelini. Vjerska i
politička inkvizicija dobro je osmišljena prema pojedincu i društvenoj
skupini suprotnog mišljenja. Sinergija društva mobilizira se i troši za
međusobno uništavanje, premda bi bilo razumno za sve narode novonastalih
država da sačuvaju svakoga čovjeka potrebna za opstojnost u smislu prinosa
proizvodnji života, a ne razaranju života u vlastitom prostoru.
Upravljanje svijetom iz jednog centra, prema današnjim globalističkim
kriterijima, apsolutna je nacifikacija planeta Zemlje. Vi i gospodin Čalić
rijetki ste među svjetskim znanstvenicima koji se ne libe otvoreno i javno
kazati tu poražavajuću dijagnozu. Države nastale nakon raspada Jugoslavije
apsolutno su prepuštene na milost i nemilost globalista. "Autor se ne
vidi", kažete na jednom mjestu. Ali, ipak, kao da smo ga već negdje
vidjeli, zar ne?
Da. Globalizaciju možete poimati i tumačiti kako hoćete, ali je treba
razumjeti u biti, posebno njezine ciljeve. Protokol i moto globalizacije
razlikuju se od protokola i mota nacifikacije, ali samo u oblicima i
sredstvima kolonizacije ili osvajanja svijeta. Razlika je možda u tome što
svijet manje prepoznaje opasnost, ili je uopće ne vidi od globalizacije,
nego što je opasnost prepoznao u nacifikaciji. Svijet može opstati u
različitosti, a ne u istosti. To vrijedi i za narode na tlu bivše
Jugoslavije. Konceptualisti, režiseri, dramaturzi globalizacije imaju
svoje voljne izvršioce, podanike i na tlu nekadašnje Jugoslavije. Narodi
ovog prostora žrtva su svog primitivizma i neobzirnosti, žrtva osjećaja
ugroženosti od naroda pored sebe. Nisu slučajno žrtva i mučitelj u raljama
globalista iz kojih neće tako brzo izaći, pa baš kad bi i htjeli. Žrtve su
nastavka Drugog i Trećeg svjetskog rata. Četvrti svjetski rat započeo je u
ovim prostorima. Obećanja globalista da će nas vojno štititi od naše
međusobne ugroženosti bit će uistinu skupo plaćena iluzija.
Svaku od novonastalih država čeka težak, naporan put da se sastanu same sa
sobom prije negoli se predaju u europske integracije. Zašto? Zato što su
ti narodi napustili vlastite mogućnosti života i rada nadajući se da će
ulaskom u europske integracije dobiti više. Oni to uistinu očekuju. što će
dobiti s razlazom kao izlazom i s ulaskom u europske ihtegracije, tek će
se vidjeti. Njihovo nadanje može biti veliko, ali ono što će ostvariti
može, biti još veće razočaranje u osiromašenoj budućnosti. Za te narode i
novonastale države ne može i ne treba nitko učiniti ono što je nužno za
njihov opstanak - osim njih samih, pomoću vlastitih snaga. Za sada su još
problem unutar sebe, sebi, Europi i svijetu. To moraju osvijestiti. Da
barem uspiju toliko da ne budu problem svijetu i Europi! To bi bio veliki
prinos Europi i svijetu, pa i uspješan preduvjet za neku drugu, bolju, pa
makar i daleku budućnost potomaka.
Vi pripadate, očito, među znanstvenike koje nije zahvatila besmislena
euforija 21. stoljeća ili trećega milenija. Čak ističete: "Početak
dvadeset i prvog stoleća duboko je zadan onim čime završava dvadeseto
stoljeće." Usuđujem se dodati: početak trećeg milenija je zadan, ali taj
početak može trajati budućih dvjesto ili čak tristo godina! Hoće li život
uspjeti prebroditi to vrijeme i ljudske smrtonosne ludosti? Ima li život,
a i čovjek u njemu, uopće izgleda u vašem biocentričnom vidokrugu?
To je točno: Ja nepromišljam o našem ulasku u 21. stoljeće, odnosno treći
milenij. Pripadam onima koji vrijeme prosuđuju kao stanje moje i društvene
svijesti, u smislu onoga što trebamo drukčije znati da bismo drukčije
djelovali: Taj svijet i ta Europa, u kojima ne vidim neki uzor za svoje
društvo i državu, već je potrošilo prvih pedeset godina 21. stoljeća. Sve
to potvrđuje da oni, svjetski moćnici, misle za sebe iz svoje moći, iz
svoje pohlepe za prisvajanjem pedeset godina unaprijed. U našem društvu
svakodnevno se piše u tisku da ne znarno što ćemo zasijati i to na zemlji
iznimnne plodnosti?! Ne mogu prihvatiti istinu da pripadam društvu s tako
visokim stupnjem lijenosti uma i udobnosti tijela, o čemu upozoravam već
trideset i pet godina. Bojim se pogrešne svijesti ovoga društva i naroda i
stalna očekivanja da će nešto za nas učiniti netko drugi. Mene ne
zabrinjavaju nacionalisti, koliko me zabrinjava podanički mentalitet
naroda ovog prostora. Nasilje podanika može biti snažnije i za narod teže
breme od nasilja nacionalista, jer -poznato je to i predobro iz naše
povijesti - "poturica je gori od Turčina". U svijesti naroda krije se
nasilje, a istodobno moramo živjeti jedni uz druge. Ako je već u našoj
(pod)svijesti zadano nasilje, sukob, onda su nastojanja međunarodnih
snaga, snaga OUN-a ili snaga NATO-pakta besmislena i ne mogu nam biti
jamstvo mira u budućnosti. U tom smislu moramo razumjeti i osvijestiti 21.
stoljeće jer vrijeme ne znači ništa ako nije stanje svijesti u smislu
nekoga dostojanstvenijeg življenja jednih s drugima, ili jednog naroda
pored drugog u duhu multikulturalnosti. To vrijedi i za odnose između
Hrvatske i Slovenije jer bi ti međudržavni odnosi morali biti, jer mogu
biti, uzor međudržavnih odnosa u Europi. Mi znanstvenici smatramo da su
problemi o kojima se svakodnevno govori prenaglašeni s naslova političkog
determinizma i da to uopće ne bi trebali biti problemi, barem ne na toj
razini međudržavnog prepiranja. To je prvo što moramo osvijestiti, pa tek
onda promišljati bioetički odnos prema prirodnom prostoru kao proizvodnom
prostoru prema kriterijima biocentričnog sustava vrijednosti,
biofilozofiji, bioteoriji i biosustavu života u ovom prostoru. To je polje
suradnje Hrvatske i Slovenije presudno za kvalitetu života dvaju naroda,
jednoga do drugoga, u ovom prirodnom okružju.
U tom smislu ljudska težnja za opstankom može nas održati moralnima,
svjesnima i djelatnima u kontekstu globalnog procesa osvješćivanja
svijeta, jer je to uvjet opstanka uopće, ako se smatramo inteligentnim
bićima. Znanje je strukturirana svijest, znanje je vrlina i u biti je
biocentrično, a ne antropocentrično. Znanje je faktor razlike u izgledima,
ono iz čega i pomoću čega možemo prevladati vjerske i političke
inkvizicije u ovom prostoru. Proganjanje ljudi s drukčijim mišljenjem, do
međusobnog biološkog, psihološkog i socijalnog uništavanja, moramo
obuzdati kroz odnose suradnje. Izgrađujmo nacionalne i socijalne odnose
pomoću kulture, a primarne (krvne) možemo sačuvati od incesta, od
deformacije vlastite vrste odgojem. Odnosi suradnje i razumijevanja uvjet
su našega opstanka. To je zacijelo brana novim Jasenovcima, Bleiburzima,
novim Vukovarima, novim Srebrenicama, novim Ahmićima... Moramo više
angažirati intelektualnost i kulturu u međusobnom komuniciranju, posebno
sa svijetom. Ne smijemo se povlačiti pred nasiljem, bilo da dolazi izvana,
bilo da nastupa iznutra. Moramo izgrađivati međuljudske, međunacionalne i
međudržavne odnose suradnje, jer su oni pretpostavka poželjne budućnosti
za sve ljude svijeta.
Nikica Mihaljević
|