Istraživao sam koliko su sastanci pojedincima prioritet u djelovanju i došao da katastrofičnog rezultata:
1. Ni jednom pojedincu sastanci nisu prioritet u djelovanju na kojem temelje (pokreću) razvoj,
2. Ima zanemarivo malo pojedinaca kojima sastanci značajno služe u razvoju posla i života i upravljanja zajedništvima u kojima djeluju (grupe, organizacije i zajednice),
3. Osim rijetkih, većina pojedinaca gleda na sastanke kao na nešto formalno, samo da prođu, nije bitno ako ih nema, izbjegava ih se, ima važnijih poslova od sastanaka, čisti su gubitak vremena, opet sastanak, samo da se pojavim, malo ćemo se družiti, …