IZGOVORI

Izgovori. Što oni zapravo znače? Utječe li umijeće izgovaranja na živote nekih ljudi doista u toj mjeri da ih to sprečava u normalnom funkcioniranju? Ili baš obrnuto? Ako je osoba ekspert u izgovorima hoće li joj to štetiti ili koristiti u životu?

Neki kažu da su izgovori uvijek loši i da stvaraju alibi za neučinkovitost ili nečinjenje, kako god to nazivali.
Eksperti u izgovaranju, s druge strane, nerijetko prolaze kroz život na lakši i ugodniji način, bez obzira na to što bi se ovdje moglo raspravljati o moralnosti i fairplayu. Osobno, ne znam, ne mogu potpuno stati ni na jednu od strana, znam da sam neki puta manje, neki puta više sklon izgovaranju. Ne volim težak, dugotrajan ili dosadan posao i neki puta  izgubim strpljenje prije, neki puta kasnije, neki puta ga uopće ne izgubim nego završim „posao“ do kraja. Kroz dosadašnji život mi izgleda da nadprosječno uspješno savladavam raznolike zadatke postavljene pred mene, iako po mom mišljenju čak, spadam u one, koji brže nego većina gube strpljenje.

   O čemu to ovisi? U trenucima kad nisam imao pametnijeg posla, analizirao sam samog sebe, no u svojih skoro 50 godina, nisam to uspio precizno dokučiti. Ima li to direktne veze s okolnostima u kojima se nalazim, dobima godine, vremenskim prilikama u tom trenutku ili periodu u životu, ili nečim potpuno drugim? Kod mene nekog pravila nema. Mislim čak da se to niti ne može općenito generalizirati. Ako imam riješenu situaciju, ako nemam problema, ako imam posložene „kockice“ onako kako meni odgovara, dobro sam. Osjećam se dobro, i briga me što vani možda pada kiša ili je možda hladnije nego inače za to doba godine. Isto tako obrnuto, kad me stisnu problemi ili po mene neugodne životne situacije, najčešće mi se „fućka“ što vani sije sunce i prekrasan je dan. Nije mi do ničega. Ne volim ni samog sebe, a kamoli nekog drugog. Najradije bih da svi nestanu i ostave me na miru. Ove dvije situacije su pretpostavljam većini ljudi logične i mnogi će vjerojatno reći da tu nema ništa neobično.

   A što ako se dogodi da je situacija obrnuta? Što ako se osjećamo suprotno navedenom? Kladim se da je svatko u svom životu bar jednom osjetio tu obrnutu situaciju. Kako  to objasniti? Čime? Zašto sam loše volje kad je vani krasan dan. Zašto me muče brige, strahovi i sumnje kad mi u životu sve ide kao „po špagi“? Da li je to zbog straha od gubitka toga što imam? Mislim li svjesno ili podsvjesno da ne zaslužujem da mi bude tako dobro? Osjećam li možda grižnju savjesti jer drugima ne ide toliko dobro ili im čak ide jako loše? Koliko god na „prvu loptu“ ovo možda zvučalo besmisleno, sve ovo je moguće. Osobno sam već više puta  primjetio, i to ne samo kod sebe, da su ljudi itekako skloni takvim razmišljanjima ili osjećajima.

   U jednoj od knjiga, koju sam nedavno čitao, piše da bismo trebali biti sretni samo zbog toga što postojimo. Samo naše rođenje, naš postanak, naše jastvo, bistvo, zovite to kako vam drago, trebalo bi nam biti dovoljno. Trebali bismo uživati u svakom trenutku svog života, u svakom dahu koji udahnemo, u svakom zalogaju koji pojedemo, u svakom mirisu koji pomirišemo, svakoj boji koju ugledamo. Ako se u mislima vratim u svoje rano djetinjstvo, u prve dane kojih se sjećam, i pokušam se sjetiti bilo čega iz tog razdoblja svog života, ne sjetim se ničeg senzacionalnog, ničeg objektivno posebno upečatljivog, sjetim se noći i škripe parketa uzrokovane hodom moje bake i mirisa svježe kuhane kave koju je kuhala usred noći, jer ju je nešto probudilo pa tad nije mogla spavati. Osjećao sam se tada toliko sigurno, toliko bezbrižno, sretno, zadovoljno, jedostavno – uživao sam. U svemu - pritajenim zvucima škripe parketa, mirisu, spoznaji da mi je lijepo toplo i udobno pod pokrivačem, osjećajem da mi nitko ništa ne može.

   Danas nažalost, koliko god se trudio i pokušavao, ne mogu postići takav osjećaj. Imam svoju obitelj, još uvijek imam roditelje, svi smo zdravi i trebao bih po mnogima, već samo zbog toga biti sretan. I jesam, sretan sam i zahvalan što je tome tako,  ali ... Kvragu i taj ali, proganja me već tako dugo. Ipak nisam u potpunosti zadovoljan, nisam bezbrižan, nisam siguran, jednostavno - ne uživam u potpunosti. Uopće ne mogu točno definirati zašto je tome tako. Možda su glavni razlog financijski problemi u koje sam upao, možda spoznaja da sam sada ja taj koji bi trebao biti vođa, „glava“, obitelji, možda saznanje da mi neće više nikad biti kako mi je bilo u krevetu kod moje bake.  Možda činjenica da duboko u sebi zapravo ne želim odrasti i postati ozbiljan i odgovoran član zajednice i društva u kojem živim. Mnogi među nama imaju sličan problem, a da toga nisu niti svjesni ili to sami sebi ne žele ili ne mogu priznati. Također mnogi  nemaju takav osjećaj ili stav pa se čudom čude kako mi „vječita djeca“ uopće možemo tako živjeti. Kako nam nije neugodno zbog svega što nam se u životu događa, kako možemo bježati od odgovornosti gdje god stignemo i ne preuzimati inicijativu za ništa ako baš ne moramo, iako bismo objektivno prema iskazanim potencijalima mogli biti čak i uspješniji od nekih koji su nas „pretrčali“ i pretekli na životnom putu. Nerijetko se događa da nas ovdje preteknu ljudi koji su kasnije startali, koji su mlađi od nas, koji su zbog ovog ili onog razloga htjeli ili morali preuzeti odgovornost.

    Ljudi kao mi često su skloni uključiti se u raspravu o gotovo svakoj tematici, a ako ne znamo baš ništa o nečemu (što je, moram reći bez pretjerivanja, vrlo rijetko), tada to moramo „proguglati“, istražiti i saznati bar nešto o tome, iako nam možda nikada neće zatrebati. Glava nam je puna nevjerojatno mnogo raznolikih podataka, imamo spretnosti i vještine za nevjerojatan broj aktivnosti, iskustvo stičemo praktičnim pokušajima i gotovo uvijek za sebe pronalazimo rješenje, ali samo ako to stvarno želimo. Ne znam koliko nas ima takvih, vjerojatno nas je više od onih malobrojnih uspješnika čiji postotak zastupljenosti u ukupnom broju pučanstva realno ide od 1% do maksimalno 5% u najrazvijenijim i najnaprednijim sredinama, a koliko više, nemam pojma. Nitko to nikada nije istraživao, bar ja ne znam da je. Mi smo nezanimljivi, novinarima dosadni, znanstvenicima neisplativi za istraživanja. Ne bih htio da se ovdje pomisli da nekoga optužujem ili prozivam, to je jednostavno tako, pa ako sam do kraja iskren, kad bih pripadao nekoj od navedenih grupa uspješnika, niti ja ne bih trošio niti vrijeme, niti novac na takve kao ja.

   E sad ide kvaka! Jesmo li mi promašaji? Nikako! Posebni smo! Dozvolite mi da objasnim ovu, nekima možda presmjelu izjavu.

Da bih uopće počeo objašnjavati ovu tvrdnju, a tvrdim da je točna, ne mogu, a da ne postavim pitanje što znači biti uspješan? Neki kažu da to znači ostvarivati svoje snove, neki da to znači ispunjavati postavljene ciljeve, neki da ...  Da ne duljim, postoji jako puno objašnjenja što znači biti uspješan, što, moram primjetiti, znači da je to vrlo individualno. To je sve super, čak se sa velikom većinom tih objašnjenja i slažem, ali što ako postoji netko tko (još) nema strastvenih snova ili ispunjavajućih ciljeva kojima bi mogao i, što je još važnije, želio stremiti? Je li taj čovjek (pod čovjek ubrajam sve ljude na ovome svijetu) manje vrijedan? Je li on lijenčina ? Je li gubitnik? Luzer?

    Složićemo se, ima puno ljudi koji ispunjavaju postavljene ciljeve, no veliko je pitanje jesu li ti ciljevi uopće njihovi? Mnogi ljudi na teži ili lakši način ispunjavaju ciljeve koje su si zacrtali u životu i to je, pretpostavljam, u većini slučajeva dobro za njih. No što je s onima koji nakon duljeg ili kraćeg vremena shvate, da to nije niti blizu onog čemu su se nadali, čemu su stremili, zbog čega su u prvom redu i počeli sa ispunjenjem tih ciljeva? Ciljevi su ispunjeni, no ja ovdje moram postaviti pitanje, pod koju cijenu?

   Naveliko i naširoko se priča o potrebi izlaska iz „zone ugode“, a zapravo nitko još nije do kraja definirao što to uopće znači ? Jedno od objašnjenja koje sam čuo, bi bilo da jednostavno promijenimo loše navike. Ma molim Vas lijepo !!  Kao da je to jednostavno!? Dođeš lijepo kući s posla, ako imaš posao, ako nemaš, već nešto radiš, ako ništa drugo, ono obaraš rekorde na omiljenoj kompjuterskoj ili Playstation igrici ili rekorde u duljini surfanja internetom, pa onda pojedeš nešto i zavališ se udobno pred TV i s uživanjem pogledaš svoju omiljenu seriju. Zvuči poznato? Duboko se ispričavam svima koji su se možda osjetili uvrijeđeni ili povrijeđeni ovim opisom. Neki će reći,  to su luzeri koji nikada neće ništa u životu postići.

  E za te, koji tako misle, imam repliku. Ne zato jer se želim s nekim uvjeravati ili opravdavati, još manje "prepucavati", naprosto zato jer mislim da to treba reći. Idemo analizirati neke primjere, netko radi marljivo u koliko-toliko uspješnoj tvrtki, daje sve od sebe, direktor ga primjećuje, savladava zadatke natprosječno brzo točno i spretno. Mogući daljnji scenariji : 

1. Čovjek dobija unaprijeđenje, više zadataka, veću odgovornost, često i veću plaću. Nažalost nerijetko je to unaprijeđenje povezano i sa većim stresom ili prekovremenim satima i više posla. Često također zahtijeva neke nove, dotad nepotrebne vještine i znanja, pa je neophodno daljnje usavršavanje, može se dogoditi da se ima manje slobodnog vremena, ali čovjeka to ispunjava, uživa u poslu...

Ukoliko je to sve povezano s onim za čime čovjek  istinski žudi, odlično! Ukoliko je usklađeno s ostatkom života, sa svim ostalim dijelovima životne slagalice, super !! To je to! Rijetko je sve tako idealno, ali moguće je. Hajde da vidimo drugi isto tako moguć scenarij (u današnje vrijeme, nažalost, sve češći):

2. Čovjek dobija sve više zadataka, a to se uopće ne vrednuje, daju mu se zadaci jer se zna da će on to odraditi dobro, brže i bolje od ostalih, ali nagrade nema. Čak napreduju oni koji rade manje, ali se na drugačiji način snalaze, dodvoravaju, izgovaraju, glume... Čovjek je sve nezadovoljniji, sve više mu je, iako nije loša plaća, „zlo“ od svega, ali obveze i krediti stišću sa svih strana, od njega se očekuje da bude odgvoran, da stisne zube i trpi.

Kakav je to život? Po meni jadan, čak jadniji od života onih „luzera“ koji tražeći sebe ili čekajući pravu priliku, po cijele dane tumaraju ulicama, sjede po kafićima tražeći inspiraciju, igraju kompjutreske igrice, surfaju po internetu ili gledaju televiziju. Ne mislim da su ljudi iz ovog scenarija, na bilo koji način manje vrijedni. Ljudi iz tog drugog scenarija postaju žrtve životnih brzaka, upadnu u životne vrtloge iz kojih se vrlo teško mogu sami izvući. Oni herojski podnose "udarce", padaju i iznova se dižu i ponovo ih primaju. Do određene granice. Dok ne puknu ili dok ih ne "nokautiraju" zauvijek. Ima li puno ljudi koji bi voljeli biti na njihovom mjestu?

Postoji i treći scenarij u kojem se čovjeka, iz bilo koji razloga, jednostavno ne primjećuje i koliko god se on trudio, ništa se ne mijenja.

Također moguća su naravno i mnoga manja ili malo veća odstupanja od ovih navedenih raspleta, ali najčešće ne bitna i presudna. Oni malobrojni vrlo uspješni scenariji, one predivne "priče" koje nemaju nimalo veze s ovim navedenima, su nažalost samo iznimke koje ih potvrđuju.

   Čisto da budem siguran da se ispravno razumijemo, nipošto ne veličam i ne odobravam besposličarenje i besramno dugotrajno trutovsko iskorištavanje okoline, ali apsolutno sam protiv teze da se mora raditi bilo što, bez obzira na mizernu plaću i nezainteresiranost gotovo uvijek povezanu s nezadovoljstvom, samo da se ne sjedi kod kuće. Ukoliko se to vrijeme dokolice i besposličarenja bar djelomično posveti traženju unutarnjeg mira i zadovoljstva, ako se čine neke aktivnosti u kojima čovjek uživa, to je puno bolje nego nezadovoljan i mrzovoljan „crnčiti“ negdje za „crkavicu“. I da, znam da postoje životne situacije gdje je čovjek stvarno prisiljen „crnčiti“ da bi preživio, i iskreno mi je žao kad susretnem takve ljude, ali ako istinski objektivno i iskreno sagledamo situaciju, takve situacije su nasreću vrlo rijetke. I najčešće, hvala Bogu, ne traju dugo. Potpuno sam siguran da će mnogi biti protivnici ovakvog razmišljanja i to je potpuno u redu. S njima se odmah mogu složiti da se ne slažemo. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i stavove.

Autor: Ratko Horvatić
Facebook: https://www.facebook.com/ratko.horvatic?fref=ts

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Real time web analytics, Heat map tracking

DRUŠTVENE MREŽE

FacebookTwitterLinkedInPinterest
Pin It
mui199.jpg
Copyright (c) Portal alfa 2016. All rights reserved.